“Govorimo da se klanjamo hostiji, pokleknemo pred hostijom, nosimo hostiju u procesiji (tijekom svetkovine Tijelova), pohranjujemo hostije… Jednom je jedan dječak došao do vjeroučiteljice i pitao ju: ‘Koliko mi nedostaje da i ja primim hostiju?’ Mislio je na Prvu pričest”, prenosi riječi fra Joséa Ariovaldoa da Silve portal Aleteia.

“Zbog toga mi je pala na pamet ideja istražiti o podrijetlu riječi hostija. Poslužio sam se različitim rječnicima i otkrio sam da je u latinskom jeziku riječ hostija u biti sinonim za riječ žrtva. Romanski narodi nazivali su hostijom životinje žrtvovane u čast bogova, žrtve prinesene božanstvima ili vojnike koji su umrli u ratu tijekom neprijateljske agresije dok su branili vladara i domovinu. Uz riječ hostiju u latinskom jeziku stoji izraz hostis što znači neprijatelj. Od tog izraza potječu riječi poput ostile (u tal. jeziku to znači: agresivan, opasan, neprijateljski) i ostilizzare (napadati, izazivati, prijetiti). Fatalna žrtva neke agresije bila bi dakle jedna hostija.”

“A onda se dogodilo sljedeće: kršćanstvo, nakon što je došlo u doticaj s latinskom kulturom, uvrstilo je u svoj teološki i liturgijski govor riječ hostija upravo za najveću fatalnu žrtvu ljudske agresije: Krista, mrtvog i uskrsnulog.”

“Kršćani su usvojili riječ hostija koja se odnosi na Jaganjca žrtvovanog te u isto vrijeme uskrsnulog i prisutnog u euharistiji. Riječ hostija počinje označavati stvarnost koju je sam Krist pokazao na Posljednjoj večeri: ‘Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje… ovo je moja krv koja se prolijeva…'”

“Posvećeni kruh je stoga jedna hostija, zapravo prava hostija tj. Tijelo uskrsnuloga koje je jednom na smrt bilo ubijeno zbog ljudske zloće, a sada živo među nama, u obliku kruha i vina koje nam je pruženo kao jelo i piće: uzmite i jedite… uzmite i pijte…”

“S vremenom se nažalost izgubilo mnogo od ovog dubokog teološkog i duhovnog značenja koje je riječ hostija posjedovala u liturgiji prvih kršćana te se u našem vremenu stavio naglasak skoro samo na materijalnu formu ove okrugle čestice beskvasnog kruha koja se posvećuje na misi. Toliko se izgubilo značenje ove riječi da se hostijom nazivaju i čestice koje još nisu posvećene!”

“Danas, kad pričam o hostiji, mislim na pashalnu žrtvu, mislim na Kristovu smrt i uskrsnuće, mislim na Pashalni misterij. Hostija je za mene ovo: smrt Gospodinova i njegovo uskrsnuće, njegovo potpuno predanje za nas prisutno u posvećenom kruhu i vinu. Zbog toga, nakon zazivanja Duha Svetoga nad kruhom i vinom te izvještaja s Posljednje večere, cijela zajednica pjeva: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.'”

“Ispred ove hostije ili bolje rečeno, ispred ovog misterija, ljudi čine poklon s dubokim poštovanjem, klanjaju se i uranjaju u duboku kontemplaciju poduzimajući napore da i sami budu takvi: tijela koja se prinose kao žrtva živa, sveta i ugodna Bogu. (Usp. Rim 12,1). Klanjati se hostiji znači predati se njenom otajstvu kako bismo ga živjeli u svakodnevici. Blagovati hostiju znači asimilirati njeno otajstvo u našem biću kako bismo postali ono što je Krist: hostija koja se prinosi na služenje braći.”

“I sad bolje razumijem ono kad Drugi vatikanski sabor, potičući na svjesno, pobožno i djelatno sudjelovanje u svetom činu, traži od vjernika “da se uče prinositi sami sebe time što prikazuju neokaljani žrtveni prinos ne samo po rukama svećenika nego također zajedno s njime te da se tako po Kristu posredniku iz dana u dan usavršuju u jedinstvu s Bogom i među sobom, da konačno Bog bude sve u svima” (SC II,48).”

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net