Riječi Svetoga pisma, predane nam u Starome i Novome zavjetu, čuvaju i prenose istinu koja nadilazi vrijeme i prostor svoga „nastanka“. U prevođenju Svetoga pisma na narodne jezike prevoditelji imaju zadaću proniknuti u značenja koja su pojedine riječi imale u vrijeme kada su izrečene ili zapisane, te nastojati da sveti spisi budu prevedeni vjerno i cjelovito, bez izostavljanja ili dodavanja pojedinih riječi, bez uvođenja opisnih izričaja ili parafraza koje ne pripadaju izvornomu tekstu.

Potrebno je, ipak, imati na umu da svetopisamski tekst, unesen u kršćansko liturgijsko slavlje, biva naviješten, interpretiran i shvaćen u svjetlu Kristove objave i njegova otajstva spasenja. Osim toga, liturgija vjerno čuva drevnu predaju Crkve o uporabi i razumijevanju pojedinih svetopisamskih odlomaka. Liturgija tako odabire pojedine odlomke i naviješta ih u sasvim specifičnim obrednim i slavljeničkim kontekstima, pa je za njihovo ispravno „liturgijsko razumijevanje“, osim biblijske kritike teksta (egzegeze), potrebna i liturgijska hermeneutika. Primjer liturgijske specifičnosti u odnosu prema svetopisamskim tekstovima ogleda se i u načinu uporabe Božjega imena u liturgijskom naviještanju Božje riječi te u liturgijskim molitvama i pjesmama.

U drevnoj židovskoj tradiciji četveroslov „JHWH“, koji čuva Božju samoobjavu, za čovjeka je neizrecivo Božje ime, koje se nikada nije smjelo izgovoriti naglas, nego se zamjenjivalo drugim imenima, kao na primjer Adonai (Gospodin). Ta je predaja već od najranijega vremena urasla i u kršćanski način govora. Budući da je Crkva prvih stoljeća starozavjetne tekstove prihvatila kroz prijevod Septuaginte, u kojoj se ime Adonai prevodi s Kyrios (Gospodin), kršćanski je govor usvojio ime Gospodin (Kyrios). Tomu su kršćani ostali vjerni i kod prevođenja Svetoga pisma na latinski jezik (‘Vulgata’), gdje susrećemo ime Dominus, koje pokriva riječi ‘Adonai’ i ‘Kyrios.

Ta je činjenica važna također i zbog toga što se naslov Gospodin od najranijega vremena primjenjuje i na Krista, a što potvrđuje Apostolova ispovijest vjere: „Bog njega [Kristal preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom… I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin (Kyrios, Dominus), na slavu Boga Oca.“ (Fil 2,9.11) Primjenom naslova Kyrios/Dominus na Krista ispovijeda se vjera u njegovo božanstvo i u istinu da je on istinski objavitelj Boga i njegova spasenja.

Poštujući drevnu židovsku tradiciju, kao i činjenicu da se četveroslov „JHWH“ nije nikada prevodio, nego samo zamjenjivao prikladnim Božjim imenima, te oslanjajući se na neprekinutu crkvenu prasku neizgovaranja toga imena, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dala je 2008. godine smjernice (213/08/L) o liturgijskoj zamjeni toga imena. Prema tim odredbama:

  • ime „Jahve“ u liturgiji se ne rabi i ne izgovara;
  • ondje gdje se u svetopisamskome tekstu nalazi ime „Jahve“ (ili „Adonai“), ono se prevodi s Dominus, hrvatski: Gospodin;
  • kada se u biblijskome tekstu susreću dva imena jedno za drugim (‘Adonai’ i ‘Jahve*), prvo se prevodi s Dominus (Gospodin), a drugi s Deus (Bog).

Te su smjernice već odavna provedene u liturgijskim knjigama (u Evanđelistaru, Lekcionaru i u Časoslovu), ali je potrebno da one zažive u cjelokupnome liturgijskome govoru. Stoga nije dopustivo da se u pjesmama koje se unose u liturgiju čuje riječ „Jahve“ jer ona, izgovorena, ranjava tradiciju „neizrecivosti“ toga Božjega imena i dokida drevnu predaju Crkve, izraslu iz Kristove objave Boga i njegova imena.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.