Katolička nas Crkva uči da je krst vrata sakramenata, stoga tko nije primio krst, ne može valjano primiti ni ostale sakramente. Obzirom na to, ono što ste učili na vjeronauku siguran je nauk Katoličke Crkve. Na samom početku, kako bi se moglo ispravno odgovoriti na ovo pitanje, treba reći da je ženidba bez ikakve sumnje jedan od sedam sakramenata Katoličke Crkve. Ona je savez, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svoga života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova, te k rađanju i odgajanju potomstva (kan. 1055). Krist Gospodin je ženidbu među krštenima uzdigao na dostojanstvo sakramenta. I kada krštene osobe sklapaju katoličku ženidbu, ona je samim tim ugovor i sakrament, i ne mogu se te dvije stvarnosti odijeliti jedna od druge.

Ipak, Katolička Crkva, iako zabranjuje tzv. mješovite ženidbe, tolerantna je zajednica koja dopušta sklapanje ženidbe članovima Katoličke Crkve s drugim krštenicima koji su kršteni u bilo kojoj kršćanskoj vjerskoj zajednici, pa čak i s nekrštenicima. Crkva to čini zbog prirodnoga prava svake ljudske osobe da može sklopiti ženidbu, ako joj to pravo u pojedinom slučaju ne zabranjuje.

Prema propisima Katoličke Crkve, ženidba između krštene katoličke osobe i nekrštene osobe zabranjena je, budući joj na putu valjanosti stoji zaprjeka različitosti vjere (disparitas cultus). To je temeljno načelo kojega bi se trebali pridržavati svi krštenici, a osobito članovi Katoličke Crkve. Crkva takve ženidbe nije zabranila bez razloga, već zbog brojnih opasnosti koje za katoličku stranu prijete u takvim ženidbama. Ženidba koja bi bila sklopljena usprkos takve ženidbene zaprjeke, bila bi nevaljana.

Pa ipak, budući svaka osoba ima pravo na ženidbu, Katolička Crkva, putem izuzetka može dopustiti ženidbu između člana Katoličke Crkve i nekrštene osobe, ali pod točno određenim uvjetima. Prije svega za takvu ženidbu treba postojati opravdan i razborit razlog (kan. 1125) čiju dostatnost prosuđuje mjesni ordinarij. Osim toga, mjesni ordinarij – biskup treba tražiti i ispunjenje još dvaju uvjeta, i to:

1) da katolička strana izjavi da je spremna ukloniti pogibelj otpada od vjere i iskreno obećati da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi;
2) da o obećanju i preuzetim obvezama katoličke strane treba pravodobno biti obaviještena druga, nekrštena strana.

Kako se radi o vrlo delikatnom tipu ženidbe, crkveni zakonodavac određuje: Obje stranke neka se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti. Ako ti uvjeti ne bi bili ispunjeni, neka se od te zaprjeke ne daje oprost – kaže se u Zakoniku kanonskoga prava (kan. 1086, § 2).

Pa ipak, i tada, kada se (ispunjenjem postavljenih uvjeta) ishodi dopuštenje mjesnoga ordinarija, takva ženidba (ako su se ispunili i svi ostali uvjeti za valjanost), iako je apsolutno nerazrješiva kao i svaka druga valjano sklopljena ženidba, nije sakrament. Razlog tomu je što se ne radi o ženidbi dviju krštenih osoba, već o ženidbi između krštene i nekrštene osobe.

Međutim, ako se nekrštena strana krsti, tada njihova ženidba automatski postaje sakrament.

Zašto je to tako? Zato što su djelitelji sakramenta ženidbe sami supružnici. Vjenčatelj je samo službeni svjedok Crkve, koji u ime Crkve prima ženidbenu privolu zaručnika. Zbog jedinstvenosti ženidbenoga ugovora, takva ženidba ne može biti nejednakoga karaktera, a to znači da s katoličke strane bude sakrament, a s nekrštene strane da ne bude sakrament, već jednostavno takva ženidba nema sakramentalni karakter. Nekrštena strana sakrament ženidbe ne može ni primiti niti podijeliti, dok krštena strana koja ga može podijeliti i primiti, ne može to učiniti valjano, jer s druge strane nedostaje valjan subjekt koji bi ga mogao primiti (jer nema krštenja). Tek ako su obje strane krštenici, njihova ženidba će istodobno biti i sakrament.

Stoga, oslobođenjem od ženidbene zaprjeke katolička i nekrštena strana sklapaju valjanu ženidbu, jer ženidbe kojima je makar samo jedna stranka katolička moraju se ravnati ne samo prema božanskom, nego i prema kanonskom pravu. Dakle, katolička strana može sklopiti valjanu ženidbu jedino u katoličkom obliku. Nekrštena osoba, iako se s katoličkom stranom vjenčala u Katoličkoj Crkvi i u propisanom kanonskom obliku, ipak ne prima sakrament jer nedostaje temelj (krštenje) na kojem bi sakrament ženidbe mogao zaživjeti. Sakrament ženidbe u takvom tipu brakova može se ostvariti jedino ako se nekrštena osoba krsti.

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.