Bilo bi dobro ne miješati ova dva pojma: molitvene zajednice i crkveni pokreti. Naime, crkveni pokreti su udruženja vjernika laika koji se po nadahnuću Duha Svetoga, pod vodstvom određene karizmatske osobe, posvećuju apostolatu i evangelizaciji, najčešće pod vidom karizme koja ih je nadahnula. Većina crkvenih pokreta nastala je nakon Drugoga vatikanskog sabora, premda ima nekih koji su nastali i prije.

Crkveni pokreti, premda nastaju na inicijativu pojedinaca, redovito imaju pretenzije u svom apostolskom žaru postati pokretima od univerzalnog značenja za cijelu Crkvu te je redovito njihovo djelovanje priznato i regulirano crkvenim kanonskim odredbama. Ukoliko je neki pokret mjesnoga karaktera, onda njegovo djelovanje odobrava dotična mjesna Crkva.

Počesto se u svakodnevnom govoru miješa terminologija i značenje riječi crkveni pokreti i molitvene zajednice. Pojam molitvene zajednice mnogo je širi od pojma crkvenoga pokreta. Naime, bilo koja skupina vjernika može se organizirati u molitvenu zajednicu te na poticaj, ili s dopuštenjem župnika, djelovati u župi. Kao takva nema potrebe kanonskog priznanja od strane Crkve, budući da već kao takve djeluju unutar regularnih crkvenih struktura. Crkveni pokreti, naprotiv, radi imena koje nose, da bi uistinu bili crkveni te da ne prekorače ili ne promaše vlastito poslanje, trebaju imati priznanje i odobrenje kompetentnih crkvenih vlasti.

Neokatekumeni ili neokatekumenski put jedan je od novih crkvenih pokreta koji je osnovao Španjolac Kiko Argüelo i njegova suradnica Carmen Hernández 1964. u Madridu. Ovaj pokret sebe drži katekumenatom za odrasle, tj. putem kršćanskog odgoja za suvremenog čovjeka. Biblija je ključni element na tom putu, a u srcu neokatekumenata je euharistija. Neokatekumeni na poseban način vrjednuju i slave vazmeno bdjenje, a metodološka specifičnost im je katehizacija i kerigmatski navještaj. Cilj im je na poseban način otkriti ono što nedostaje kršćanima današnjega doba i to nadopuniti, što se na poseban način čini otkrivanjem snage i ljepote krštenja.

Znakovito je stoga ime neokatekumeni, koje su sebi izabrali. Naime, u prvim stoljećima Crkve katekumeni su bili odrasli ljudi koji su se obraćali na kršćanstvo, te se pripremali na krštenje. Da bi izrazili potrebu da se i danas kod već krštenih vjernika produbi kršćanska svijest i dozovu u pamet krsna obećanja, odlučili su to izraziti i terminologijom.

Premda se ponekad javljaju poteškoće koje prate gotovo svaki pokret, ipak po svojim načelima neokatekumenski put izražava spremnost da bude suradnička snaga biskupima i svećenicima, a nipošto istrgnut iz župnoga pastorala, kao što je izjavio sam Kiko da žele biti dijecezanski pokrsni katekumenat.

dr. don Ivan Bodrožić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.