Dobar dan! Ono što mi najviše smeta je izreka, sagriješiti bludno. Ako je bludnost voditi ljubav, onda je to grijeh i u braku, jer je radnja ista. Zašto jedan potpis na papiru određuje što je grijeh, a što nije. Osobno mislim da to nisu Božji zakoni, već ljudski. Vođenje ljubavi za mene nije seks, voditi ljubav može se samo s jednom osobom, osobom koju voliš, s kojom dijeliš dobro i zlo, svoju intimu, iskrenost, odanost, poštovanje. Pred tom osobom nema tajni. Dakle, ovako kako je gore napisano, ta osoba stvarno jedino može biti tvoj muž ili žena. Ali da bi bila muž ili žena, treba ponajprije biti zaručnik ili zaručnica, odnosno dečko ili djevojka. Ako kao dečko i djevojka dijelite sve ovo zajedno, onda ste zapravo duhovno muž i žena (bez obzira na onaj potpis), te u tom slučaju to ne može biti grijeh. U očekivanju Vašeg odgovora puno lijepih pozdrava.

Voditi ljubav nije grijeh, ali je grijeh činiti blud. Vođenje ljubavi uvažava zahtjeve koje ljubav stavlja pred one koji joj se do kraja predaju, u protivnom se radi o bludu. Upustiti se u vođenje ljubavi znači povući sebe i voljenu osobu u emocionalni i duhovni kovitlac – ali unutar zaštite koju osigurava moralna i društvena dopuštenost tog čina, institucija i sakramentalnost braka. Inače stvar izmiče kontroli – kovitlac počinje iscrpljivati ljubav – i postaje očito o čemu se zapravo radi. Vođenju ljubavi i onom što se čini da je to – zajedničko je da se dvoje do krajnjih granica jedno drugom otvaraju, do krhkih struna vlastite intime – i tada, ako su oslonjeni samo na nestalnu, neformaliziranu, od Boga neblagoslovljenu emociju ljubavi – plodovi postaju gorki: razgolićenost duše vapi za čvršćom zaštitom. Ako zaštite nema, suočavaš se s apsurdom: više ne možeš bez onog kom si se predao, a ne možeš više ni s njim. Odeš li iz veze, ostaje ti neutješiva nostalgija. Ostaneš li, preostaje ti zatomljivati vlastitu bespomoćnost novim emocionalnim poticajima – dokle god je to moguće izdržati. Dok ti sve ne dozlogrdi i ljubav se ne pretvori u svoju suprotnost. Voditi s nekim ljubav znači svim svojim bićem biti uvjeren da je to to; podrazumijeva temeljiti “da” onom kog volimo – do te mjere temeljit da ga čuje Bog, Crkva, društvo, zakoni, rodbina. Svi moraju čuti, a zakonita vlast ga i prihvatiti, jer svatko od nas je dio svih. Tek takav obostrani “da”, njih dvoje s njihovim korijenjem daruje jedno drugom. Tek tad nebo i zemlja ih bodri i čuva. Da skratim: blud je kad te izluđuje ono što te uzbuđuje; a ljubav – kad ti to donosi mir.

Od srca,

p. Luka Rađa