Neki dan sam sa svojom prijateljicom protestantske vjere raspravljala o tome zašto se mi katolici molimo svecima. I ja sam joj rekla da im se utječemo jer tražimo njihov zagovor kod Boga, zato što mi katolici vjerujemo da smo svi mi i nakon smrti dio Crkve. Na to je ona rekla da su oni mrtvi. Meni isprva to nije bilo jasno jer vjerujem da nakon smrti idemo u čistilište, raj ili pakao. Oni ne vjeruju u takav koncept, već da će tek na Sudnji dan oni koji vjeruju u Isusa uskrsnuti i zadobiti vječni život, kako u Apokalipsi piše.

Čini mi se u našoj vjeri kontradiktorno to što vjerujemo da su neki sveti ljudi već u raju, a u Apokalipsi zaista piše da će se uskrisivanje dogoditi kad na kraju vremena dođe Isus i spasi nas. Kako je to moguće? Kako se u to uklapaju oni „zaklani zbog riječi Božje koji čekaju da se napuni njihov broj?“ (Otk, 6,9)

Poštovana!

Katekizam Katoličke Crkve, pozivajući se također na Sveto pismo, prenosi drevni kršćanski nauk koji razlikuje posebni sud, odmah nakon smrti, i opći sud na kraju vremena. O posebnom sudu piše:

1021 Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromašnom Lazaru i Kristova riječ dobrom razbojniku na križu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duše koja može biti različita.

1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.

Dakle, nakon posebnog suda čovjek prima nagradu ili kaznu u svojoj duši, dok će općem sudu prethoditi uskrsnuće tijela – „izići će (iz grobova): koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29):

1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva “biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dođe vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi”.

Što se tiče traženja zagovora, sveti Pavao ne oklijeva tražiti taj zagovor za sebe ni od onih svetih koji su još na zemlji: „Zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me“ (Rim 15,30). Dapače, Apostol potiče vjerne da ustrajno obavljaju zagovornu molitvu: „Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom“ (1 Tim 2,1-3). Sam Isus ozdravlja uzetoga upravo po vjeri njegovih prijatelja (usp. Mt 9,2).

Ako su vjera i molitve svetih na zemlji djelotvorne i prihvatljive Bogu, koliko će više biti molitve onih koji su pročišćeni i već su dospjeli u vječno zajedništvo s Njime (usp. Heb 12,22-23: „…vi ste pristupili… Jeruzalemu nebeskom… dusima savršenih pravednika)? Zaista, pred Bogom se prinose „zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih“ (Otk 5,8; usp. Otk 8,3-4).

Ovo tumačenje Pisma potvrđuje već praksa prve Crkve koja je slavila Euharistiju na grobovima mučenika upravo tražeći njihov zagovor (Otk 6,9 – redak koji spominješ u svom pitanju). Brojni crkveni oci kao sv. Klement Aleksandrijski, sv. Ciprijan, sv. Ćiril Jeruzalemski, sv. Efrem Sirski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Grgur Nisenski, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Augustin također jednodušno potvrđuju pouzdanje kršćana u zagovor svetih. O tome da svete pastire valja u vjeri nasljedovati govori nam i Heb 13,7-9: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!“

Nadam se da će ti napisano pomoći u boljem razumijevanju posljednjih stvari, kao i važnosti svete Predaje u nauku Crkve.

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – Studentski pastoral