Nedavno sam saznao da je Mojsije mitski lik, kao i Abraham. Jesmo li mi katolici dužni vjerovati da je Mojsije zbilja živio i da je Bog, doslovno, preko njega učinio sva ona čudesa? Ako je sve to simbolički prikaz, kako uopće čitati Stari zavjet? Ako mu damo doslovno značenje, postoji mogućnost da se sablaznimo, ako mu damo simboličko značenje vođeno samo našom interprertacijom, postoji mogućnost da svojevoljno tumačimo Bibliju. 

Biblijska interpretacija, kao i svaka druga interpretacija, uvijek mora izbjegavati dva ekstrema: svojevoljno upisivanje značenja i potpuno doslovno i nemaštovito tumačenje teksta. Kada govore o interpretaciji, ljudi se najčešće boje da su samo ove dvije krajnosti stabilne i da ćemo kad-tad u jednoj završiti. Ali to nije točno. I jedna i druga su krajnje ekstremne, neprirodne, pa čak i čudne u svakodnevnom životu. Svi mi ljudi imamo iskustvo metaforičnosti jezika i bilo bi vrlo nerazumno inzistirati na tome da „čisto kao sunce“ doista znači nešto što je usporedivo blještavo s površinom sunca. Jednako tako, rečenicu „donesi mi vode“ ne možemo baš posve prirodno interpretirati kao „otvori mi vrata“. Zar nas životno iskustvo ne može poučiti tome da svakodnevno sasvim spontano pronalazimo neki „srednji put“ interpretacije koji uzima u obzir okolnosti govora, način izgovora, žanr (je li nešto rečeno u šali ili ne), metafore itd. Zašto nam je onda to neobično činiti s biblijskim tekstom? Naime, jedino ako poštujemo okolnosti njegova nastanka mi ga možemo ispravno i razumjeti. Inzistiranje na doslovnosti je i krivo i iluzorno jer doslovnost u jeziku nikada ne možemo do kraja postići. Ono što ljudi najčešće shvaćaju pod „doslovnošću“ je zapravo upisivanje vlastitog značenja u jedan sasvim daleki kontekst. Rezultat je, naravno, posve pogrešan. Zato ako želimo tumačiti tekst, s njime se trebamo upoznati, proučavati ga, osluškivati ga, rasti u razumijevanju. I tako ćemo s vremenom premoštavati tu vremensku i kulturalnu pukotinu koja postoji između našeg vremena i vremena u kojem je tekst pisan. Pri tome nam svojim spoznajama o društvu, čovjeku, kulturi i književnosti veliku pomoć mogu pružiti i druge humanističke i društvene znanosti.

Da bih potpunije odgovorio na tvoje pitanje koje je zapravo jedna stalna dilema, donosim ti zanimljiv odgovor na pitanje broj 26. iz knjige Biblija – 101 pitanje i odgovor, poznatog bibličara Raymonda E. Browna.

“Da ne duljimo o pripovijesti o Adamu i Evi. Ako je shvatimo simbolično ili kao parabolu, kamo će nas to odvesti? Jesu li postojali Abraham, Mojsije, David ili Jeremija? Udaljivši se od doslovne povijesti Biblije čini se da ste upali u zmijsko gnijezdo?

Nedvojbeno je da je doslovan pristup jednostavniji, ali u životu se svi susrećemo sa zmijskim gnijezdima pa jednostavan odgovor često nije dostatan. Dopustite da iznesem jedno svakodnevno iskustvo: unatoč tome što su pomno pročitali priručnike o upotrebi, ljudi koji pokušavaju popraviti vodovodne instalacije ili struju katkad se nađu posve bespomoćni te ipak moraju pozvati stručnjaka. Kad tehničaru ili električaru objasne što su činili i žale se na neuspjeh usprkos činjenici da su slijedili upute iz priručnika, često čuju odgovor: “To je složenije zbog čimbenika koje niste uzeli u obzir.” Nekako možemo prihvatiti da vodovodne instalacije, struja i tisuće drugih vidova života mogu biti složeni, ali strašno nas smeta što su složeni odnosi između Boga i ljudskoga roda.

Kad bih vas upitao mislite li doista da je Washington posjekao trešnju ili je bacio novčić preko rijeke Potomac ili je spavao u svim kućama u kojima se smatra da je boravio, mogli biste odgovoriti: “Pa… mislim da je nešto od toga legenda.” Što biste odgovorili kad bih vas zapitao: “Ako ste počeli sumnjati u to što se govori o Washingtonu, kako znate da je Lincoln vodio Uniju u pobjedu protiv Konfederacije ili da je Teddy Roosevelt predsjedavao izgradnjom Panamskog kanala?” Ubrzo biste morali priznati kako postoje razni dokazi za razne tvrdnje te da priče o nekim ljudima katkad obavija ozračje legende dok su o drugima samo činjenice bez ukrašavanja. Tako je i s izvještajima o velikim biblijskim likovima. Kralj Arthur, kralj William Osvajač (Englesku osvajaju Normani) i kraljica Elizabeta II. monarsi su iz engleske povijesti, ali ono što znamo o njima proteže se ljestvicom od alegorije s ponekim povijesnim detaljem kad je riječ o Arthuru, do opće, ali često neodređene povijesti u slučaju Williama Osvajača i na kraju do mogućnosti da izvijestimo o gotovo svim djelatnostima Elizabete II. Tako i izvještaji koji se odnose na Abrahama imaju općepovijesno ozračje, ali on je predstavljen i kao otac dvaju naroda, Izraela i Jišmaela (Arapi) što im daje alegorijski karakter. Pripovijest o Mojsiju dio je nacionalnog epa u kojem se isprepliću postignuća pojedinca i povijesti naroda. Dio izvještaja o Davidu vjerojatno potječe od dvorskoga biografa koji je živio u tom povijesnom razdoblju i napisan je dosta vjerno. U sva tri prikaza ima povijesti, ali u različitim količinama i pojedinostima. To možda jest zmijsko gnijezdo, ali ne razlikuje se mnogo od povijesti Amerike ili Britanije ili bilo koje druge povijesti. Moramo prihvatiti nemilu činjenicu da Bog nije poštedio povijest Izraela nekih događaja koje su mučile povijesti drugih naroda.”

BTB,

don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral