U Vašemu pitanju o dječjoj molitvi, dječjemu susretu s Bogom, nazrijeva se živa potreba da se i kao obitelj zajedno nađete pred Bogom.

Svaki roditelj koji svoje dijete želi dovesti Bogu i vjerski ga odgojiti, prije svega, treba da ga od malih nogu nauči ispravno moliti. Kao što s djecom razgovarate, igrate se, smijete se, plačete, jedete i odmarate se, tako treba da se s njima i pred Bogom nađete zajedno. Statistike pokazuju da razmjerno visok postotak roditelja, osobito majki, i danas moli sa svojom djecom. Veću djecu, nažalost, više zanemarujemo.

No jesu li te molitve dobro sastavljene da budu razumljive djeci? Uvode li u pravi razgovor s Bogom? Stvaraju li istinski susret s njim? A dijete u susret s Bogom treba uvoditi tako da odmalena doživi radost u potrebi da dođe k njemu i da mu sve kaže kao što govori mami ili tati. Valja paziti da molitve budu prilagođene dječjoj dobi, da budu istinski dječje. Ako dijete razumije što moli, kao što razumije ono što kaže mami ili tati, onda će ga to privući i oduševiti. Nerazumljiva ili teška molitva ne privlači djecu.

Važno je, stoga, da dijete samo oblikuje i izriče molitvu. Osobito će majke, budući da odlično poznaju dušu svojega djeteta, pronaći ono što u određenomu trenutku dijete najviše obuzima: to će biti predmet molitve. Dnevni doživljaji, iskustva, posebna okolnost, liturgijska godina sa svojim blagdanima građa su za roditelje da zajedno s djecom zahvale Bogu i da ga mole za pomoć i blagoslov. Napisane molitve po molitvenicima bit će manje prikladne za dijete da ga uvedu u pravi razgovor s Bogom, a bolje će tome poslužiti mali napor da dijete samo izrekne molitvu kao u razgovoru s mamom ili tatom. U tome će mu roditelji pomoći velikom jednostavnošću. Tada djecu na molitvu ne ćete morati mamiti obećanjima, a pogotovu ne prijetnjama.

Drugo je u Vašemu pitanju teže prirode. Nekada ih zastrašim, kažete: »Bogo će te kazniti!« Kažete da se tim »odgojnim sredstvom« služite i u drugim prigodama. To je loše. Bog tako djeci postaje strašilo. To znači pružiti im neispravnu predodžbu o Bogu. A Bog nije strašilo, »promatrač« koji pomno vreba i bilježi dječje nestašluke i pogrješke, koji samo kažnjava, koji je tužan pa se ne zna s ljudima lijepo radovati niti razumije djetetovu živahnost. Takav Bog djecu ne će privući. On će djeci biti dalek, težak, strog.

A naš Bog evanđelja, kako nam ga Krist Gospodin u evanđelista Luke prikazuje u tri usporedbe (o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i o izgubljenomu sinu – Lk 15), nije li Bog dobrote i ljubavi, praštanja i razumijevanja? Bog nam je blizak i uvijek spreman pomoći. Djeca s roditeljima to treba da osjete i da se od srca raduju što pripadaju tomu dobrom Bogu koji ih rado ima, koji im je najbolji prijatelj, dobri Otac, koji sudjeluje u svim njihovim brigama, radostima i žalostima.

Ispravnoj predodžbi o Bogu pripada, napokon, i to da ga roditelji djeci prikažu kao velika, posve drukčijega od nas ljudi, kojim ne možemo raspolagati (manipulirati) kako hoćemo. On je gospodar života i smrti. On nam se dariva u ljubavi predobra Oca. Ali on može i uskratiti svoj dar ako mi ne odgovaramo sebedarjem. Dijete pomalo stječe iskustvo o bolesti, trpljenju, grijehu, smrti. Roditelji treba da nauče dijete da sve te stvarnosti gleda Božjim očima; to su postaje u čovjekovoj izgradnji, stepenice prema Bogu.

U tomu smislu roditelji s djecom mogu zajedno moliti, na primjer: »Dobri Bože, naša je baka preminula. Zbog toga smo vrlo žalosni. Stalno na nju mislimo jer smo je jako voljeli. Tebi je također bila draga. Molimo te, nemoj je zaboraviti. Amen.« Ili ovako: »Bože, naš susjed Andrija opet je danas pijan. Tukao je ženu. Ti si čovjeku dao grožđe i ono je dobro. Ti si darovao vino čovjeku. Ono nam je vrlo korisno. Oprosti susjedu Andriji što tvoj dar zlorabi. Utješi njegovu ženu i djecu. Neka on postane drukčiji. A nama daj da se uvijek dobro koristimo darom vina i svim ostalim tvojim darovima. Amen.«

Malo veće dijete valja postupno i brižno uvoditi i u molitve koje su u molitveniku. Prije svega to vrijedi za velike kršćanske molitve koje će školskome djetetu trebati posve približiti: Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu, Vjerovanje, Djelo vjere, ufanja i ljubavi, Čin skrušenja itd. Ni roditelji ni vjeroučitelji ne bi smjeli od djece tražiti da te molitve samo nauče napamet. Mnogo je važnije i odgojnije pružati im molitve rečenicu po rečenicu s tumačenjem, postupno ih uvježbavati i upućivati da dobro razumiju njihov sadržaj.

Tužite se da nemate dovoljno vremena za vjerski odgoj svoje djece. Opažate da »njihov vjerski život ne napreduje usporedno s njihovim općenitim razvitkom«. To je zaista šteta. Uz ovo što sam rekao o upućivanju djece u zdrav način njihove osobne molitve, ovdje bih posebno istaknuo zajedničku molitvu svih članova obitelji. Neka Vama i Vašemu mužu bude časna zadaća da kao roditelji sastavite čitav popis nakana i želja koje ćete s djecom u molitvi zajednički iznositi Gospodinu. Kad god je trenutak da se sva obitelj intenzivnije nađe, valja zajedno moliti. To je najprikladnije uvečer, posebno uoči blagdana, nedjeljom, na blagdane, kada obitelj nešto slavi, kada je osobito radosna ili žalosna…

A da zajednička molitva uvijek bude svježa, neka se roditelji brinu za njezinu prikladnu promjenu. I najljepša stvar gubi na svojemu sjaju ako se danomice ponavlja. Zato molitvu valja svakoga dana mijenjati. Liturgija je prebogata i uvijek donosi nešto novo; crkvene molitve, pjesme, svagdašnja, nedjeljna i blagdanska misna čitanja uoči određenoga dana obitelj može lijepo preraditi u zajedničkoj molitvi. Pokazalo se vrlo uspješnim kada su veća djeca zadužena da se uz pomoć roditelja brinu za oblikovanje obiteljske molitve. Oni to čine radosno.

Važno je još napomenuti da razgovor s Bogom uspijeva samo u ozračju sabranosti i tišine. Tada se isključe radio i televizija, ostavi svaki posao i stvori se atmosfera sabranosti i šutnje pred Bogom. Takva se obiteljska molitva prilagođava starijoj djeci, a u popisu nakana ima svagdašnje događaje, siromaštvo, bijedu, glad, potrebe Crkve, naroda … Ako se tako postupa, tada nema opasnosti za jednoličnost i dosadu u molitvi, a vjerski će razvitak djece zasigurno ići ukorak s njihovim »općenitim razvitkom«.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti

Bitno.net