NEW AGE I KRŠĆANSTVO

Eckhart Tolle i njegova Moć sadašnjeg trenutka u dubokom su sukobu s kršćanskom vjerom

Eckhart Tolle (rođen 1948. godine u Njemačkoj) studirao je u Londonu, do trinaeste godine patio je od kronične tjeskobe protkane depresijom, čak je razmišljao i o samoubojstvu, sve dok se jedne noći, u dvadeset devetoj godini života, nije probudio s “osjećajem apsolutna užasa” te doživio “duhovnu preobrazbu”, nešto nalik uvučenosti u “vrtlog energije”, događaj koji će postati prekretnicom u njegovu životu^[1]

Čuo sam riječi: “Ničemu se ne opiri”, kao da je glas progovorio iz mojih prsiju. Osjećao sam kako me praznina uvlači u sebe. Iznenada je straha nestalo te sam dopustio da padnem u prazninu. Ne sjećam se onoga što se kasnije dogodilo. (…)

Shvatio sam kako je snažan pritisak patnje koji sam te noći osjetio prisilio moju svijest da se odrekne poistovjećenosti s nesretnim i duboko zastrašenim ja, koje je, na kraju krajeva, izmišljotina uma. (…) Ostala je moja istinska priroda vječno prisutna Ja jesam; svjesnost u svom čistom stanju prije bilo kakva poistovjećivanja s oblikom.^[2]

Nakon rečenoga iskustva Tolle je postao misionar “nadreligijskoga” duhovnog iskustva u miljeu New agea.^[3] Proslavio se bestselerom Moć sadašnjeg trenutka. Vodič prema duhovnom prosvjetljenju koji je, uz druge njegove knjige, preveden i na hrvatski jezik. Spomenuto djelo, druga ovdje ne ćemo analizirati, spada u literaturu samopomoći (self-help) pokazujući put do sreće koja je u življenju “sada”. Njegova je osnovna teza sažeta u sljedećim riječima: “Osloboditi se vremena znači osloboditi se psihološke potrebe za prošlošću koja daje identitet i za budućnošću koja daje ispunjenje. Oslobođenje od vremena predstavlja najdublju preobrazbu svijesti koju možete zamisliti.”^[4] Preobrazba svijesti u New ageu predstavlja reprogramiranje uma i promjenu identiteta. Problem New agea toliko je pouzdanje u preobrazbu svijesti da previđa ograničenja ljudske osobe i zapostavlja djelotvornu ljubav prema bližnjemu koju svatko može početi činiti odmah i sada, baš u svojemu vremenu. Preobrazba svijesti ide za postizanjem osjećaja svemoći koju bi pojedinac trebao iskusiti transcendencijom vremena i ograničenosti. Jer se u literaturi New agea, na svakomu koraku, susrećemo sa “psihologijom samoobožavanja”, u koju pripada i knjiga Moć pozitivnog mišljenja, vrijedi imati na umu kritične riječi Paula C. Vitza:

Psihologija samoobožavanja u toj mjeri naglašava čovjekovu sposobnost za mijenjanje samoga sebe da gotovo sasvim zanemaruje stajalište prema kojemu život ima ograničenja i prema kojemu je poznavanje tih ograničenja temelj mudrosti.^[5]

Moć sadašnjeg trenutka svojevrsni je traktat protiv nepodnošljiva Descartesova “Mislim, dakle, jesam” s kojim Tolle (in)direktno polemizira: “Zapravo, Descartes je izrazio temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem.”^[6] Tolle je uspostavio dijagnozu čovječanstva koja glasi – ludilo!: “Stanje poistovjećenosti s umom jako je poremećeno stanje. To je oblik ludila.”^[7] Zaključak koji izvodi Tolle jest da se u stanju “iščašenosti” uma (ludila!) nalazi cijelo čovječanstvo: “Sve dok su poistovjećeni s umom, najviše se plaše vlastita buđenja i najviše mu se protive.”^[8]

Sva mudrost koju u spomenutomu bestseleru predlaže Tolle jest razosobljenje ličnosti, odreći se kršćanstva kao zastarjela, isključiti um i doživjeti prosvjetljenje u sadašnjemu trenutku, kako ga je doživio Buddha (dok kršćanstvo smatra zastarjelim, neobična li paradoksa!, budističko prosvjetljenje drži modernim, makar je kronološki starije od kršćanstva). Riječ je o povratku predkršćanskoj kozmičkoj religioznosti koja se odriče osobnoga Boga. U predgovoru Marca Allena u Tolleovu knjigu Moć sadašnjeg trenutka stoji klasična primjedba koja prati sve autore New agea:

Nije povezan ni s jednom religijom, doktrinom ili guruom; njegova učenja prihvaćaju smisao i suštinu svih tradicija – kršćanske, hinduističke, budističke, muslimanske, domorodačke ili bilo koje druge – i ni s jednom ne dolaze u sukob.^[9]

U nastavku će postati razvidno koliko je daleko od istine gornja tvrdnja da Tolleova učenja nisu u sukobu s kršćanstvom. Štoviše, ona su upravo antikršćanska! Tolle ističe kako “u suštini postoji i oduvijek je postojalo samo jedno duhovno učenje, iako se pojavljuje u mnogim oblicima”^[10] te da njegovu knjigu “možete smatrati ponovnim izrazom onoga bezvremenog učenja što je suština sviju religija”^[11]. Riječ je o relativiziranju religija u korist New age duhovnosti lišene svih religija. “Supstrat duhovnosti” u kojemu se slažu sve religije iznjedrilo je u javnost Teozofsko društvo poduprto shvaćanjima mnogih hermetičkih i inicijacijskih društava koja se nameću superiornijim u odnosu na religije. Prosvjetljenje je, tvrdi Tolle, “prirodno stanje proživljene jednote s Bićem”^[12] koje, u isto vrijeme, predstavlja nas same, a ipak je i mnogo veće od nas jer “ste vi u svojoj suštini svijest”^[13]. Tolle smatra, u skladu s istočnjačkim religijama, da je ovaj svijet nestvaran, iluzija, lila (božanska igra kojom nas Bog obmanjuje)^[114], a čovjek da je most između Neočitovanoga (“Izvora”) i očitovanoga svijeta formi.^[15] “Tijelo je nevjerojatno pogrešan opažaj vaše istinske prirode.”^[16] Za kršćanina koji vjeruje u “uskrsnuće tijela” ovakvo negiranje materije prava je hereza.

Tolle je iskustveno doživio poistovjećivanje s neosobnim bitkom, osjećaj potpuna jedinstva, koji Istočnjaci nazivaju “stanje čiste svijesti”^[17], sinonim za “prosvjetljenje”. Riječ je o alkemiji svijesti,^[18] istočnjačkomu učenju po kojemu je u početku postojalo “Neočitovano Jedno”^[19], neosobno blaženstvo u stanju čiste svijesti, sat-cit-ananda (bitak-svijest-blaženstvo). To se iskonsko prajedinstvo svijesti, stvaranjem, razjedinilo i u doticaju s materijom svijest je uzela oblik. “Svijet nastaje kad svjesnost uzima na sebe oblike i forme, misaone i materijalne oblike.”^[20] Fizički svemir je, dakle, vidljivo očitovanje bitka (“Inteligencije Bića”), odnosno vlastite svijesti^[21]: “Vi niste odvojeni od svijeta, a izvan vas ionako nema objektivnog svijeta. Svakoga trenutka vaša svijest stvara svijet u kojemu obitavate.”^[22] Ovo učenje hoće reći da je svijet proizvod ljudske svijesti, da je čovjek stvoritelj svijeta u kojemu živi, odnosno čovjek je bog! Otuda New age pridaje veliku važnost mislima. Stvaranje je, u ovomu svjetonazoru, negativan proces, involucija svijesti. Razvidan je panteistički svjetonazor u srcu kojega stoji biocentrička paradigma i teorija o majci Geji po kojoj je “Zemlja, živ, inteligentan organizam”^[23]: “Sve je živo. Sunce, Zemlja, biljke, životinje, ljudi – sve su to izrazi svijesti na različitim stupnjevima, svjesnost koja se očituje kao oblik.”^[24] Susrećemo nezaobilaznu hipotezu Geje koju je lansirao već spomenuti James Lovelock.^[25] Spasenje se sastoji u prosvjetljenju (razosobljenju) svijesti i povratku u prvobitno prajedinstvo, nazvano evolucija (uspon) svijesti. Spasenje i prosvjetljenje su – sinonimi. “Spoznati sebe kao Biće u pozadini mislioca (…), spasenje je i prosvjetljenje.”^[26] U smislu rečenoga smrt i ne postoji – koje li samoobmane New agea! – ona je samo razdvajanje individue od svega onoga što mi nismo.^[27] Riječ je o ponovnomu buđenju gnostičkih učenja po kojima je čovjek božanska svijest zatočena u materiju. Materija je uvijek smatrana negativnom dok je pozitivno ono što je duhovno. Zaprjeka postizanju iskonskoga prajedinstva, uči New age, predstavlja poistovijećenost svijesti s osobnošću, individualnošću, mišljenjem, formom. Sva newageovska literatura, poput ove Tolleove, sastavljana je po sličnu modelu. Čovjek je retorta, laboratorij, u kojemu se svijest (atman) treba rastvoriti u svoje prvobitno stanje, vratiti svojemu Izvoru, stopiti s beskonačnim, prabitkom (brahmanom): “Biće vas odnosi s onu stranu potpunih suprotnosti uma te vas oslobađa ovisnosti o obliku.”^[28] U ovomu učenju ne samo da nema mjesta za osobnoga Boga, za njegovu ljubav, i objavu u povijesti, nego je sve rečeno upravo zaprjeka za postizanje prosvjetljenja, zbog čega mora biti napušteno, kao zastarjelo, ostatak stare paradigme. Bogoostvarenje ili Ja jesam postiže se, dakle, kada se individualno ja (atman) utopi u oceanu neosobne svijesti (brahmanu). Nema mjesta vjerovanju u uskrsnuće tijela i otkupljenje materijalnoga svijeta.

Posvijestiti “postojanje emocionalne boli bilo koje vrste” i ostati u toj svjesnosti za “prosvijetljenoga” postaje “duhovna praksa” (sadhana).^[29] “Tijelo boli je energetsko polje, gotovo nalik biću, koje se privremeno nastanilo u vašemu unutarnjem prostoru. To je zarobljena životna energija.”^[30] Zato vrijedi pravilo: “Bolujete li od teške bolesti, iskoristite ju za prosvjetljenje. Sve ‘loše’ što se događa u vašem životu iskoristite za prosvjetljenje.”^[31] Čak i mjesečnica, kojoj prethodi emocionalna ili tjelesna bol, “može postati prilika za prosvjetljenje”.^[32] Spasenje nije u sreći nego u svijesti:

Prihvatite li da odnos postoji zato da biste postali svjesni, a ne sretni, tada će vam odnos uistinu pružiti spasenje, a vi ćete se povezati s višom sviješću koja se želi roditi u ovom svijetu. Oni koji se drže starih obrazaca doživjet će sve veću bol, nasilje, zbunjenost i ludilo.^[33]

“Oni koji se drže starih obrazaca” jesu kršćani i uvijek se na njih misli pod baštinicima “stare paradigme”, patrijarhalne, personalne. Rečenome treba pridodati Kidanje veza, koje se također širi Hrvatskom, a promiče “višu svijest” (“visoki C”), komunikaciju s “unutarnjim vodičem” itd.^[34] Susrećemo se ovdje s terminologijom čakri, grabeža za energiju, osobito populariziranu u romanima Jamesa Redfielda. Jasna je poruka da čovjek u retorti svojega tijela treba sve iskoristiti da bi postigao prosvjetljenje: “Postanite alkemičar. Preobrazite metal u zlato, patnju u svjesnost, nesreću u prosvjetljenje.”^[35]

Makar tvrdi da ne zastupa “povratak starijim ženskim slikama božanskog”^[36], prizivajući se na Tao Te Ching, jednu od “najdrevnijih i najmudrijih knjiga koja je ikada napisana”^[37], Tolle transcendentalnu stvarnost opisuje kategorijom božice kao maternice koja rađa sve stvoreno te ga održava i hrani tijekom njegova života u obliku, nakon čega se vraća svojemu Izvoru: “Sve stvari nestaju u Taou. Samo on opstaje.”^[38] Nasuprot matrijarhatu, koji Tolle zagovara, slijedi otvorena kritika (kršćanskoga) patrijarhata: “Kad um preuzme vlast, a ljudska bića izgube dodir sa stvarnošću vlastite božanske suštine, o Bogu počinju razmišljati kao o muškom liku. U društvu su prevladali muškarci, a žene su im podvrgnute.”^[39] Tolle besramno podgrijava istrošenu (Freudovu) terminologiju kako bi lansirao staru marksističku maksimu da je Bog projekcija ljudskoga uma: “Zato je tradicionalni Bog patrijarhalan, autoritativan lik koji nadzire, nerijetko bijesan muškarac pred kojim biste trebali biti u strahu, kao što govori Stari zavjet. Takav je Bog projekcija ljudskog uma.”^[40] Tolle sugerira: da biste zakoračili s onu stranu uma i povezali se s bitkom, najkraće rečeno, morate se odreći kršćanske vjere.^[41]

Tolle nastavlja veličati suvremeno poganstvo i povratak božice: “Neki se ljudi koriste pojmom Božice, umjesto Boga. Oni ponovno uspostavljaju ravnotežu između muškog i ženskog koja je odavno izgubljena i to je dobro.”^[42] Zbog vjernosti istini treba ovdje reći da matrijarhat (štovanje božice) nije ravnoteža muško-ženskih božanstava. Poganske struje koje štuju božicu preziru patrijarhat. Nije, dakle, riječ ni o kakvoj ravnoteži nego o prevladavanju matrijarhata. New age smatra da su božanstva projekcija arhetipova kolektivno nesvjesna čovječanstva pa prema tome mogu biti selektivno birana i obožavana kako bi balansirala odnosima na zemlji. Nema mjesta za Božju objavu koja bi sadržavala apsolutnu istinu. Tolle preferira istočnjačku terminologiju “iskustva prošlih života”^[43], zakona “učinka i uzroka”^[44], “karmičkog ciklusa”^[45] itd.

Što je prosvjetljenje? Višeznačan pojam koji oscilira između monističkoga prevladavanja dualnosti i gnostičkoga izbavljenja iz zatočeništva u tijelu. “Riječ je o buđenju svijesti [pri čemu svijest treba shvatiti u smislu osobe, nap. JoB] iz sna o oblicima.”^[46] S tim u skladu čak je i san svojevrsno oslobođenje iz neprirodnoga stanja. “Ali do toga u stanovitom stupnju dolazi i zahvaljujući seksu, alkoholu i drugim drogama koje smiruju pretjeranu aktivnost uma.”^[47] U ovoj, ne bezrazložno nazvanoj narcisoidnoj, duhovnosti, razvidno je, prevladavaju podražaji na um koji izazivaju izmijenjena stanja svijesti, a za objektivnu spoznaju Boga i nema mjesta. U New ageu se glorificira seks kao rekreacija, bez prokreacije. I opet smo na tragu predkršćanskoga svijeta (poganstva) koji je eros lažno divinizirao, na što upozorava papa Benedikt XVI.:

Grci – kao uostalom i druge kulture – smatrali su eros prije svega nekom vrstom opijenosti, zahvaćenosti razuma nekim “božanskim ludilom” u kojem čovjek biva istrgnut iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom, kušati najveće blaženstvo.^[48]

Razuzdani eros, zajednički predkršćanskim kulturama i New ageu, čovjeka eksploatira i dehumanizira. Da bi eros stvarno postao predokus božanskoga, potrebno mu je zrenje i ozdravljenje. “Istina, eros nas hoće uzdići ‘u ekstazi’ prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja.”^[49]

Tolle kršćansku terminologiju zamjenjuje istočnjačkom. Najprije depersonalizira čovjeka, zbog čega mu se kao preprjeka našao Descartes, a sada depersonalizira kršćansku sliku Boga kako bi uklonio razliku između Stvoritelja i stvorenja.

Riječ Bog ograničava ne samo zbog tisuća godina pogrešnih tumačenja i pogrešne uporabe, nego i zato što podrazumijeva kako je riječ o nekom drugom biću odvojenom od vas. Bog je sâmo Biće, a ne tek jedno od mnogih. Ovdje ne može biti odnosa između subjekta i objekta, ne može biti dvojstva, ne može biti riječ o vama i Bogu.^[50]

U navedenomu odlomku Tolle je zanijekao same kršćanske temelje. Poput majmuna koji je izvadio ribu iz ribnjaka i stavio je na stablo da se ne utopi, i Tolle kršćanstvo tumači iz jednostrane monističke perspektive ne-dvojstva (sanskrt. advaita). On dvojstvo (sanskrt. dvaita), karakteristično za monoteističke religije koje ne poistovjećuju Stvoritelja i stvorenje, smatra nečim što mora biti prevladano kako bi se pojedinac rastopio u božanstvu. Riječ je o dva nepomirljiva svjetonazora sa svim njihovim posebnostima koje treba uvažavati, a ne nivelirati.

Kršćansku kristologiju (nauk o Kristu) Tolle sustavno usmjerava na istočnjačke vode, prizivajući se na starozavjetnu objavu Boga (“Ja jesam”) kao monističke osnove. Tolle aboliranjem kategorije vremena uklanja razliku između povijesnoga Krista i Krista kao druge božanske osobe koja je odvijeka u Presvetomu Trojstvu, usiljeno ga trpajući u kalupe istočnjačkih prosvijetljenih mudraca koji su bili samo ljudi, a spoznajom (gnozom) svoje božanske naravi postali “prosvijetljeni”:

Ne vežite se uz riječi. Riječ Krist možete zamijeniti izrazom prisutnost ako vam je taj izraz smisleniji. Krist je vaša Božja suština ili Jastvo, kako ga katkad nazivaju na Istoku. Jedina razlika između Krista i prisutnosti je u tome što vas izraz Krist upućuje na vaše unutarnje božanstvo, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste, dok prisutnost označava probuđeno božanstvo ili Božju suštinu.

Mnogi će se nesporazumi i lažna uvjerenja o Kristu razjasniti spoznate li kako u njemu nema ni prošlosti ni budućnosti. Reći da je Krist bio ili da će biti samo je po sebi proturječje. Isus je bio. Bio je to čovjek koji je živio prije dvije tisuće godina i spoznao božansku prisutnost, svoju istinsku prirodu. (…) Tako je čovjek Isus postao Kristom, prenositelj čiste svijesti.^[51]

“Drugi dolazak” Kristov preobrazba je ljudske svijesti, pomak od vremena u prisutnost, od razmišljanja do čiste svijesti, a ne dolazak nekog muškarca ili žene. (…)

Krista nikada nemojte poistovjećivati s osobnošću. Nikada ga nemojte ograničavati na identitet i oblik. Avatari, božanske majke, prosvijetljeni majstori, onih nekoliko koji su stvarni, nisu posebni kao osobe.^[52]

Nakon navedenih riječi moramo konstatirati: besramna je laž tvrditi da Tolle nije u sukobu ni s jednom religijskom tradicijom. Naprotiv. Tolle je u sukobu s učenjima svih religija. S obzirom na kršćanstvo iz njegovih riječi očito je da je on Isusa Krista reinterpretirao na kršćanstvu neprepoznatljiv način, podređen istočnjačkoj filozofiji avatara i bodhishattva. Navodi Isusove riječi iz apokrifnoga Tomina evanđelja, Tečaja čuda i drugih izvora koji odgovaraju njegovoj unaprijed postavljenoj svrsi.^[53] Tvrditi da je Krist isto što i naše jastvo (“naše unutarnje božanstvo”) znači ukloniti granicu između Stvoritelja i stvorenja, znači odreći se cijeloga poklada kršćanske objave koja naučava da postoji samo jedan Bog u tri osobe. Tolle uklanja osobnost (“Krista nikada nemojte poistovjećivati s osobnošću!), temelj kršćanske antropologije i teologije, te Boga podređuje istočnjačkim panteističkim učenjima. Za njega je Isus bio običan čovjek koji je postao Krist (Bog) onoga trenutka kada je spoznao svoju božansku narav. Ovo je istočnjačka matrica koja s Božjom objavom u Isusu Kristu nema ništa zajedničko. Istok vrvi ljudima koji su postali bogovi i bogovima koji su postali ljudi. Riječ je o međusobno nepomirljivim učenjima koje nije moguće svesti na zajednički nazivnik, kako to želi New age. Tolle ne “korigira” samo kršćanstvo, nego osporava pravovjernost i drugim religijama. Čak su i Buddhine tvrdnje o “prividnom ja”, piše Tolle, “suštinska pogreška” pa im pridaje vlastito tumačenje.^[54] Bez ikakva teološkoga znanja iz ijedne religije on “korigira” učenja svih religija. Njegov je bog “nevidljivo energetsko polje koje daje život onome što opažate kao fizičko tijelo”^[55]. Bez ikakve teološke izobrazbe razumljivo je da Tolle brka teologiju i fiziku. A bolje ne stoji ni sa psihologijom. Rezultat je njegova knjiga Moć sadašnjeg trenutka u kojoj su pojmovi višeznačni i konfuzni. Njemu i Biblija služi kao potvrda za rađanje nove svijesti: “Ono što se rađa nova je svijest i, kao njezin neizbježan odraz, novi svijet. To proriče i Otkrivenje Novoga zavjeta: ‘Tada ugledah novo nebo i novu zemlju, jer su prvo nebo i prva zemlja nestali.’”^[56] Sigurno, Isus je izrekao spomenute riječi, ali u posve drugomu kontekstu, nipošto ovome New agea. Tolle otklanja pojam osobnoga Boga i zamjenjuje ga “duhovnom energijom”: “Ona pripada različitom poretku stvarnosti i stvorit će drukčiji svijet kad se dovoljan broj ljudi prepusti stanju predavanja i kad se, na taj način, potpuno oslobode negativnosti. Ako je Zemlji suđeno da preživi, to će biti energija bića koja će je nastavati.”^[57]

Tolle se, naspram nigdje definirana “puta križa”, izražava prividno pozitivno. “Put križa o kojem govorite stari je put do prosvjetljenja, a sve donedavno bio je i jedini put. Ali nemojte ga odbaciti ili podcjenjivati njegovu učinkovitost. Taj je put još koristan.”^[58] Nekoliko stranica kasnije, osvrćući se ponovno na “put križa”, Tolle mu je već manje blagonaklon: “Prosvjetljenje patnjom – put križa – znači da vas netko silom i udarcima tjera u kraljevstvo nebesko.”^[59]

Iza ovih riječi stoji relativiziranje Kristova otkupiteljskoga djela koje u Tolleovu opusu ne zauzima nikakvo mjesto. Iza prividna afirmiranja Kristova križa skriva se njegovo relativiziranje. Krist, dakle, više nije jedini put do spasenja, ali je bio donedavno, a sada čovječanstvo može birati između više ponuda. U tome je sofisticirana laž koja se distribuira među kršćane i ubrizgava otrov sumnje i dezorijentacije. Prividno prijateljstvo prema kršćanstvu stvarno je neprijateljstvo jer niječe vjerodostojnost Isusova učenja. Isusa indirektno optužuje za laž i ušutkava ga. Stavlja ga na rang ostalih prosvijetljenih ljudi. Tolle je, neka čitatelj oprosti na oštrim riječima, jedna od otrovnica New agea koja ne štedi svoje žrtve.

Ipak, moramo podsjetiti za kraj: kršćanski čitatelj treba razumjeti da “sadašnji trenutak”, o kojemu toliko čitamo u knjizi Moć sadašnjeg trenutka, stvarno zauzima značajno mjesto u kršćanskoj duhovnosti, osobito kontemplaciji, o čemu piše i Sveto pismo: “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2 Kor 6,2). Tolle nije otkrio ništa novo, nego je invertirao kršćansku poruku spasenja podredivši je monističkome svjetonazoru.

dr. Josip Blažević

S ekskluzivnim dopuštenjem izdavača preuzeto iz knjige Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo“, koja među ostalim progovara o alternativnoj medicini, anđelima, astrologiji, eneagramima, kanaliziranju, kristalima, jogi, vampirima, vještičarenju, spiritzmu, sotonizmu, waldorfskoj pedagogiji, Lorni Byrne, Paolu Coelhu, Sai Babi itd. Možete je prelistati i više o njoj saznati na linku OVDJE.

^[1] Isto, 150.

^[2] Isto, 159.

^[3] Isto, 160.

^[4] Isto, 74–75.

^[5] Isto, 75.

^[6] Usp. Isto, 95, 99.

^[7] Usp. Isto, 77.

^[8] Isto, 80.

^[9] Isto, 142.

^[10] Isto, 117.

^[11] Isto, 64.

^[12] Isto, 143.