Poštovana Martina,

nadam se da će ti ovaj odgovor pomoći da zabrinutima vratiš mir duše! Peta knjiga Zakonika kanonskoga prava bavi se materijalnim dobrima Crkve. U kan. 1254 govori se o tome zašto Crkva stječe, posjeduje i otuđuje vremenita dobra: „Da bi postigla svrhe koje su joj vlastite.“ A to su osobito ove svrhe: uređenje bogoštovlja, briga za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika (to mogu biti i redovnici i redovnice), vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima. Način upravljanja tim materijalnim dobrima pobliže se određuje u spomenutoj knjizi Zakonika.

Izvori kojima se financira postizanje navedenih svrha Crkve milodari su vjernika, a zatim i doprinosi države.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima pita vjernike: „Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna?“ (1 Kor 9,11). Najzad, sam je Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti (vidi 1 Kor 9,14). No Pavao ne prisiljava, nego potiče vjerne na darežljivost (u toj konkretnoj situaciji radilo se o prikupljanju priloga za potrebne): „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo – kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka“ (2 Kor 9,6–9).

Dakle, iako je po naravi stvari dužnost vjernika da podupiru Crkvu kojoj pripadaju, ne postoji nikakva prisila: svatko daje po svojoj savjesti. Postoje, doduše, neke situacije u kojima crkveni pastiri propisuju određene doprinose, ali ni tu se ne radi o postupanju koje ne bi bilo osjetljivo na socijalno stanje vjernika. Tako, primjerice, glede priloga koji se daju kod podjeljivanja nekih sakramenata vrijedi pravilo: „Neka služitelj za podjeljivanje sakramenata ne traži ništa više od priloga što ih je odredila mjerodavna vlast, pazeći uvijek da potrebiti ne bi zbog siromaštva bili lišeni pomoći sakramenata“ (ZKP 848). Na našim prostorima to se pravilo konkretizira tako da siromašniji vjernik daje polovicu propisanoga priloga, a potpuno siromašan ništa.

Što se tiče financiranja Katoličke Crkve iz državnoga proračuna, ono je u Republici Hrvatskoj uređeno Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima.

Osnovni način financiranja Katoličke Crkve je, dakle, od milodara njezinih članova. Sami članovi Crkve imaju obvezu brinuti se o njoj i o njezinim potrebama i zapravo Crkva u osnovi preživljava od priloga svojih vjernika. U prvom članku Ugovora Crkvi je zajamčena sloboda takva načina financiranja. Ova je odredba osobito važna jer jamči Crkvi slobodu od uplitanja državnih vlasti u njezino redovito gospodarsko djelovanje.

Drugi (dodatni) način financiranja Katoličke Crkve je iz državnoga proračuna. Republika Hrvatska obvezala se na njega u želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem. Dakle, država je osjetila potrebu Katoličkoj Crkvi dati dodatna financijska sredstva u skladu s demokratskim principima zbog:

1. Bespravno oduzete imovine u vrijeme jugoslavenskoga komunističkog režima

  • tu će imovinu vratiti
  • za onu koju ne može vratiti isplatit će svake godine primjerene naknade

2. Općedruštveno vrijedna rada koji Katolička Crkva obnaša u Republici Hrvatskoj na području:

  • kulture
  • odgoja
  • društva
  • etike
  • karitativnoga rada.

Država se dodatno obvezala da će na preporuku dijecezanskoga biskupa državna tijela svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke Crkve koji su korisni za opće dobro. Određuje se i da će mjerodavna tijela prema svojim mogućnostima doprinositi izgradnji crkvenih i pastoralnih prostora jer oni osiguravaju javnu službu korisnu društvenoj sredini.

Republika Hrvatska želi u potpunosti djelovati s demokratskim standardima. Zbog toga joj je imperativ da u svom unutarnjem i vanjskom djelovanju njeguje načela legalnih i pravednih odnosa. Državi je nedopustivo imati pravno neriješene sporove ili posjedovati nelegalno stečenu imovinu. Stoga na prvom mjestu uređuje način vraćanja države imovine koja je stečena nelegalnim putem za vrijeme komunističkoga režima.

Vjerske su slobode jedna od temeljnih tekovina suvremenih društava. Republika Hrvatska želi njegovati ravnopravnost vjerskih zajednica, njihovu slobodu organiziranja i javnoga djelovanja. Ustavom Republike Hrvatske zbog toga je određeno da one „u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“ (čl. 41).

U demokratskim je sustavima osobito važno podupirati svaki oblik rada za opće dobro i napredak. Republika Hrvatska ističe da u Katoličkoj Crkvi vidi važna saveznika u područjima kulture, odgoja, društvenoga, etičkog i karitativnog djelovanja, u promicanju općega dobra, u karitativnoj djelatnosti. Prepoznaje se i povijesna važnost Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Zbog toga Republika Hrvatska želi i financijski poduprijeti tu djelatnost.

Država će mjesečno davati iznos od dvije prosječne bruto plaće pomnožen s brojem župa, tj. svaka župa dobiva na mjesec iznos od dvije prosječne plaće. Ovaj je iznos namijenjen:

  • uzdržavanju klera i drugih crkvenih službenika
  • izgradnji i održavanja crkava i pastoralnih središta koja nisu na popisu spomenika kulture
  • karitativnoj djelatnosti Katoličke Crkve.

Da bi se određeno mjesto moglo brojiti kao župa, mora imati više od 3000 vjernika u gradskim sredinama i više od 1000 vjernika u seoskim sredinama.

Doprinos za zdravstveno osiguranje klera u pastoralu uređuje se, sukladno zakonskim normama, s mjerodavnim državnim tijelima, a doprinos za mirovinsko osiguranje klera u pastoralu uređuje se, prema odredbama Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na razini svake pojedine biskupije. Na razini HBK određuje se jedinstveni početni iznos kojim se jamči „pristojan dostojan život“. Na taj početni iznos dodjeljuje se svakom svećeniku u sustavu promjenjivi bodovni saldo koji se određuje na razini pojedine crkvene pokrajine. Novi sustav obvezuje sve javne pravne osobe da imaju jedinstvenu blagajnu u kojoj će voditi sve prihode i rashode. Tako npr. svi prihodi koje župa ili svećenici primaju s naslova službe ulaze u jedinstvenu župnu blagajnu.

Svećenici za svoje pastoralno djelovanje ne dobivaju od države plaću, nego primaju od župe ili ustanove u kojoj djeluju propisanu mjesečnu nagradu. Ako pojedina župa ili neka druga crkvena ustanova, u kojoj svećenik djeluje, ne bi mogla u cijelosti pribaviti sredstva potrebna za nagradu, biskupija će razliku nadoknaditi iz fonda koji osigurava biskupijska ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.