PLANIRANJE OBITELJI

Don Damire, postoje li opravdani razlozi za odgađanje začeća?

“Sjećam se jedne Vaše vjeronaučne teme o prirodnom planiranju obitelji kada ste rekli kako se prirodno planiranje obitelji, odnosno izračunavanje plodnih dana, preporučuje supružnicima koji ne mogu financijski ili zbog nekih drugih poteškoća imati dijete”

Foto: TeiTo

Hvaljen Isus, don Damire!
Sjećam se jedne Vaše vjeronaučne teme o prirodnom planiranju obitelji. Bili ste rekli kako se prirodno planiranje obitelji, odnosno izračunavanje plodnih dana, preporučuje supružnicima koji ne mogu financijski ili zbog nekih drugih poteškoća imati dijete. Nažalost, ne sjećam se više koji su još ti drugi razlozi bili… Sada mene zanima kako znati je li nečiji razlog valjan? Npr. nekome može financijska situacija biti teška, no par se ipak odluči za dijete i otac uskoro nađe posao i sve se posloži. Može se dogoditi i obrnuta situacija, ali nitko to ne može unaprijed znati, to bi bilo pouzdanje u Božju providnost. I drugo pitanje jest – je li bolje vjenčati se s namjerom da supružnici prvih godinu dana nemaju djecu dok im se stvari ne poslože (dobiju posao itd.) ili je bolje ostati zaručen i naravno hodati u čistoći pa se onda vjenčati godinu dana kasnije kada će par već stati na noge i imati nekakav temelj?

Crkveno je učiteljstvo u različitim prilikama davalo smjernice o tome što bi bili opravdani razlozi za odgađanje rađanja u braku, na primjer:

S obzirom na tjelesne, ekonomske, psihološke i socijalne uvjete, odgovorno roditeljstvo izvršavaju oni koji razborito i velikodušno odlučuju imati još djece, kao i od onih koji, zbog ozbiljnih razloga i s dužnim poštivanjem moralnih propisa, odlučuju ne imati još djece, bilo u određenom ili neodređenom vremenskom periodu“ (Humanae vitae 10).

Ako, dakle, postoje opravdane osnove za razmak među rađanjima, koje proizlaze iz tjelesnih ili psiholoških stanja muža ili žene, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da tada oženjeni mogu koristiti prirodne cikluse imanentne reproduktivnom sustavu i konzumirati brak upravo u vrijeme neplodnosti, i na taj način kontrolirati rađanje…“ (Katekizam 2368).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Papa Pio XII. rekao je da ozbiljni motivi, kao što su „medicinski, eugenički, ekonomski i društveni“ razlozi, mogu izuzeti bračni par od obveze rađanja djece (usp. „Obraćanje Talijanskoj katoličkoj uniji babica“).

Međutim, svaki je brak određen tako jedinstvenim spletom socijalnih, zdravstvenih, psiholoških, ekonomskih, moralnih i drugih okolnosti da je praktički nemoguće napraviti neku „listu ispravnih razloga“ koja bi bila preciznija od navedenih smjernica. Bračni je stalež javni, crkveni i društveni stalež i s tog stajališta ne može se reći da je rađanje djece isključivo privatna stvar supružnika. Međutim, na dostojanstvo supružnika spada da oni u dijalogu koji se odvija između njih međusobno i s Bogom dođu do sigurnog suda savjesti o tom pitanju. U slučaju nedoumica bračni se par uvijek može osloniti na svećenika – duhovnika, koji će, poznavajući pobliže njihovu situaciju, moći pravilno usmjeriti njihovo odlučivanje o tome koliko imati djece i kada. Nažalost, ponekad si i različiti „dobronamjerni“ vjernici uzimaju za pravo da prosuđuju i interveniraju u tim pitanjima, što je u najmanju ruku nedostatak dobrog ukusa i nepoštivanje (ipak) tuđe intime.

Supružnici će bez sumnje, ukoliko su iskreno otvoreni Božjem vodstvu, doći do ispravnog stava. Isto se odnosi i na pitanje o duljim zarukama ili ranijem braku uz privremeno odgađanje začeća – tu nema univerzalnog pravila. Za nekoga će ispravne biti dulje zaruke, za nekoga raniji brak. (Pritom, dakako, sam ulazak u brak ipak načelno znači mogućnost uzdržavanja obitelji – ljudi ne ulaze u brak da bi ostali ekonomski potpuno ovisni o roditeljima. To bi dovelo u pitanje i onaj biblijski redak „ostavit će oca i majku da prione uza svoju ženu“.)

Ponekad se možda trebamo podsjetiti da je na Pedesetnicu – blagdan kada se slavilo dobivanje Zakona na Sinaju – prvoj Crkvi dan novi Zakon. O njemu sv. Pavao piše da nije upisan na kamenim pločama kao onaj stari, nego u srcima od mesa. Taj Zakon više nije tek zbirka propisa, nego je živa i božanska osoba Duha Svetoga. Taj smo dar Duha primili na krštenju i – u punom izljevu, kao na Pedesetnicu – na svetoj potvrdi. Stoga Duh Sveti svakoga od nas vjernika vodi na potpuno jedinstven i neponovljiv način, dakako, unutar općevažećih načela vjere i morala.

Uzmimo primjer koji si navela, a to je teža financijska situacija. Mogu nastati situacije a) i b), koje su izvana gledano identične, ali supružnici u savjesti različito percipiraju Božju volju. Ishodi bi onda također trebali biti različiti.

a) Ako Duh potiče bračni par da donese na svijet (još) jedno dijete, onda to znači da će Božja providnost osigurati ono što je nužno da se to dijete podigne, iako sve izgleda sivo. Postoji mnogo takvih svjedočanstava, da je Bog providio bračnom paru koji se otvorio još jednom životu.

b) Ako unatoč nesebičnoj otvorenosti prema životu, bračni par na temelju molitve i „znakova vremena“ vjeruje da nije Božje vrijeme za dijete, mogla bi biti čista preuzetnost i neodgovorno roditeljstvo usprkos tome donijeti ga na svijet.

I u prvoj Crkvi bilo je kušnji da se sloboda Duha u ime „pravne sigurnosti“ ponovno sputa židovskim propisima, koji su zapravo trebali biti tek odgojna priprema za život u Kristu. Međutim, sveti je Pavao oštro prosvjedovao, ukazujući uvijek iznova da je živi Duh ono što nas treba voditi, a ne mrtva i umrtvljuća slova, koja jednostavno ne mogu obuhvatiti sve bogatstvo života. Činjenica je da mi vjernici često radije poželimo posegnuti za detaljnim propisom kao gotovim rješenjem, nego potražiti osobne odgovore u dubinama srca, gdje se čuje Božji glas. Međutim, valja se oduprijeti toj napasti i jednostavno – zaroniti u molitvu.

Btb,
don Damir Stojić

SPAS | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi