PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA

Petar Barbarić – koristio je svaku prigodu za rast u vjeri i nasljedovanje Krista

Njegov san da kao svećenik služi svom narodu prekinula je teška plućna bolest od koje je umro u Travniku 15. travnja 1897., u dvadesetdrugoj godini života.

petar barbaric

Foto: screenshot YouTube

Ljetni praznici oduvijek su izazov za mlade avanturiste koji žele upoznati nešto novo, proširiti svoje spoznaje i iskustva. Tako se i dvadesetogodišnji Petar odlučio nakon petoga razreda sjemeništa na put. Prikupio je nešto novaca, većinom od svoga starijeg brata fra Marka, te se na početku ljetnih praznika s kolegom Marijanom zaputio iz Travnika po nepoznatom bosanskom krajoliku. Petar se rodio u Hercegovini, u selu Klobuku, gdje je prevladavao krški krajolik. Bosanske šumovite planine i svježina koja je iz njih zračila budile su u njemu udivljenje nečega nesvakidašnjeg.

Kad su došli pred Banju Luku, zaustavili su se u trapističkom samostanu. Petar se na tako svetom mjestu zaželio ispovjediti. Nakon uobičajenoga pozdrava izbio je očit nesporazum. Ispovjednik nije razumio je li se Petar ispovjedio pred nekoliko mjeseci ili nekoliko dana. Tek po treći put, kad je Petar ponovio njemačkim jezikom, ispovjednik je kimnuo glavom  i upitao: “Zašto govorite hrvatski kad znate njemački?” Petar mu odgovori: “Ja nisam baš najbolje vješt njemačkom, a osobito se bojim da se neću moći na ispovijedi zgodno izraziti.” Nato ga uporni trapist upita: “Niste li vi đak iz Travnika?” “Jesam”, odgovori on. Još upornije navali neoprezni monah: “O, gimnazijalci moraju znati njemački. Samo vi govorite njemački!” Međutim je i Petar bio uporan: “Pa kad je tako, onda molim, velečasni, ja ću govoriti posve polako hrvatski, a vi me možete slobodno pitati njemački.” Tko zna koliko je potrajala ta mučna ispovijed u kojoj su se mogle čuti hrvatske, njemačke, latinske i slovenske riječi. Napokon je Petar čuo odrješenje na latinskom jeziku. Odahnuo je i bio sretan što je bar zadanu pokoru razumio.

U njegovoj duši vladao je mir i nije se smućivao radi nesporazuma s ispovjednikom. On je znao da se s Gospodinom dobro razumio. Gospodin je razumio njegovo tepanje o vlastitim pogreškama, a i on je razumio Gospodina koji mu je dao osjetiti koliko je velika milost oproštenja. Zbog toga mu je Petar još dugo na svom putu zahvaljivao za milost ispovijedi: “Hvala ti, Bože, što si me toliko trpio, milostivo me opominjao da na vrijeme dođem na pravi put. Čuvaj me, molim te, ubuduće od svakoga grijeha, a prošle grijehe mi milostivo oprosti! Ja ti obećavam da ću se uz pomoć tvoju čuvati od grijeha kao najvećeg zla.” Čiste i neopterećene duše mogao se je Petar još više diviti ljepotama prirode i znamenitostima koje je na svom ljetnom putovanju promatrao. Mogao se uvjeriti kako se tek onaj pravo može diviti stvorenjima tko u svemu čistim očima vidi stvoritelja. Ti su se dojmovi u njegovu dušu snažno usjekli jer je Petar imao izvanredan smisao za ljepotu.

Na kraju putovanja još je neko vrijeme proveo kod kuće u Hercegovini. Bilo mu je očito pusto bez bake, triju sestara i majke s kojima je navikao živjeti. Smrt je zaredom pohodila njegovu obitelj dok je on bio u IV. razredu u Travniku. Od kad se rodio 19. svibnja 1874., Petar je sve do polaska u Vitinu i kasnije u Travnik proveo sa svojom obitelji uz oca Antu i majku Katu te ostalu rodbinu. Kao i ostali dječaci, gonio je koze, ovce i goveda na pojila sve do završetka osnovne škole kada su ga roditelji uputili za trgovačkog šegrta u Vitinu, no on je osjećao da to nije njegov poziv, radije je htio postati pisar. Razumijevanje za njegove sklonosti imao je učitelj koji ga je uputio u travničko sjemenište.

U travničkom sjemeništu je Petar pod budnim okom isusovačkih odgojitelja rastao i sazrijevao, polako shvaćajući milost Gospodnjega poziva. Poglavari su ga opisivali kao uzorna u ćudorednosti, ustrajna u marljivosti i veoma točna u urednosti. Koristio je svaku prigodu za rast i nasljedovanje Isusa. “On je napredovao u dobi, a prema dobi u mudrosti i dobroti pred Bogom i pred ljudima. Dakle, moram i ja napredovati s godinama i u naobrazbi uma… On je napredovao u dobroti, dakle, moram i ja biti čim odrasliji, tim bolji.”

Petar je volio izlete u prirodu. Ali jedne godine uskrsni izlet bio je za njega presudan. Prokisao na nenadanoj proljetnoj oluji, počeo je pobolijevati. Nitko nije pretpostavljao da bi se od takve prolazne prehlade mogla razviti sušica. Ali bilo je tako. Nakon godine dana bolovanja bilo je jasno koliko je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno. On je sam to najbolje shvaćao te je tjedan dana pred smrt obavio životnu ispovijed. Smatrao je da će ga spomen na sve grijehe još više skrušiti i pobuditi u njemu veće pokajanje. Cijeli se dan pripravljao razmišljajući o svom životu da bi se navečer iskreno i raskajano ispovjedio. Kao i u onoj ispovijedi u trapističkom samostanu, nije bilo važno ništa ljudsko, ovoga puta još i više mislio je samo na Boga, govorio je jezikom ljubavi koji nebeski otac najbolje razumije da bi s njegovom pomoću odstranio sve zapreke sjediniti se sa svojim Stvoriteljem. Na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897., u dvadesetdrugoj godini zemaljskoga života, Petar se preselio u vječnost.

Nakon 38 godina eshumirano je njegovo tijelo i pokopano u sjemenišnoj crkvi u Travniku. Sačuvan je potpuni kostur 2,07 m visokog mladića odjevena u isusovački talar. Tri godine nakon toga započeo je dijacezanski postupak za ustanovljenje svetosti sluge Božjega Petra Barbarića.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Objavljeno: 15. travnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi