Odrasla je u obitelji koja je imala bogatu ratničku i šintoističku tradiciju, ali nakon obraćenja na katoličanstvo napustila je sve povlastice takvog života i posvetila se siromašnima

satoko-800x500

Rođena je i odgojena u bogatoj japanskoj obitelji, njezini preci bili su bušido ratnici i šintoistički svećenici, pred njom je bila isplanirana i sigurna budućnost, ali sve to je ostavila nakon što je upoznala kršćanstvo i smisao života pronašla u kršćanskoj milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu.

Njezino ime je Satoko Kitahara i jedna je od najvažnijih ličnosti japanskog katoličanstva. Odrasla je u obitelji koja je imala bogatu ratničku i plemićku tradiciju čiji su se korijeni mogli pronaći 1000 godina unatrag u prošlosti. Imala je pristup najboljim japanskim obrazovnim ustanovama koje su je besprijekorno odgojile kao Japanku duboko svjesnu kulture, tradicije i šinotističke vjere svoje nacije. Tijekom Drugog svjetskog rata podržavala je vojsku svoje zemlje radeći u vojnoj tvornici, ali je nakon svršetka rata prošla, kao i milijuni drugih Japanaca, kroz veliko razočaranje, saznavši kako su japanski zapovjednici izdali sve moguće kodekse časti proizašle iz japanske vojne tradicije.

Negdje u to vrijeme razočaranja došla je u kontakt s katoličkom vjerom. Upoznala je španjolske redovnice koje su vodile školu u koju je išla njezina mlađa sestra i započela učiti o vjeri. Ono što ju je privlačilo na poseban način bio je lik Marije Djevice i marijanske pobožnosti, posebice molitva krunice kojoj je ostala vjerna cijeli život. Nakon nekoliko mjeseci zatražila je krštenje. Imala je tada 20 godina, govorila je nekoliko stranih jezika, bila je izvrsna pijanistica i diplomirana farmaceutkinja.

Sljedeći korak na njezinom duhovnom putu bilo je upoznavanje s poljskim franjevačkim misionarom fra Zenom. On joj je ispričao priču o o. Maksimilijanu Kolbeu i njegovoj žrtvi za bližnjeg u ime Isusa Krista. Fra Zeno ju je odveo i na mjesto koje će obilježiti ostatak njezina života – “Grad mrava”, sirotinjski slum na periferiji Tokija koji su naseljavali ljudi koji su u savezničkom bombardiranju izgubili sve što su imali i nastojali su živjeti dalje. Sirotinjsko naselje ime je dobilo jer je ostatak japanskog društva smatrao da u njemu žive ljudi “manje vrijedni od insekata”.

“Kako sam bila slijepa. Osjećam se tako posramljeno”, napisala je tih dana Satoko nakon što je upoznala bijedu za koju je mislila da u japanskom društvu ne postoji.

Osjetila je poriv da pomogne ljudima iz “Grada mrava”, ne samo materijalno nego i duhovno, upoznavajući ih s Isusovom ljubavlju. Svoje dane počela je provoditi u naselju, boreći se s nepovjerenjem ljudi koji nisu željeli prihvatiti njezinu pomoć, nenaviknuti na milosrđe.

“Zato što vas volim i želim biti vaš prijatelj”, odgovarala je onima koji bi je pitali zašto im želi pomoći.

Pomagala im je kupiti staru odjeću i ostale bačene stvari za prodaju, ali cijelo to vrijeme vodila je intenzivan duhovni život, svakodnevno se pričešćivala i redovito molila krunicu. Krunica je bila njezino glavno duhovno “oružje”, a učila je tu molitvu i one koji nisu bili kršćani.

Cijeli život bila je krhka zdravlja i u nekoliko navrata ozbiljno je oboljela od tuberkuloze. Imala je i svoja razdoblja “tamne noći duše”, kada joj se činilo da sve ono što radi nije dovoljno i svrhovito. Ali, njezini hrabri prolasci i kroz takva razdoblja duhovnog života bili su snažno svjedočanstvo svima oko nje.

Umrla je 1957. od posljedica bolesti, u jednom sobičku u “Gradu mrava”. U njezinoj sobici bili su samo mali ležaj, Biblija, časoslov i krunica. Nekoliko dana prije njezine smrti gradske vlasti su neobjašnjivo odustale od istjerivanja svih ljudi iz “Grada mrava” i pretvaranja zemljišta u park. Ona je neprestano molila krunicu na tu nakanu, a njezini prijatelji bili su uvjereni kako je njezina smrt bila žrtva za sve stanovnike naselja kojem je posvetila svoj život.

Goran Andrijanić | Bitno.net