Troje katoličkih ‘influencera’ iz 20. stoljeća koji dokazuju da je Krist za svakoga

Ove tri duše – Hilaire Belloc, Flannery O’Connor i E. E. Evans-Pritchard – nisu kanonizirani sveci, ali s njima se možete poistovjetiti, bili su ustrajni vjernici i imali su dobar smisao za humor. Dovoljno su neobični da nas podsjete kako vjera nije rezervirana samo za jednu vrstu ljudi. Krist je za svaku osobnost, kulturu i akademsku disciplinu.

Troje katoličkih influencera koji dokazuju da je Krist za svakoga

1. HILAIRE BELLOC: „Kada budem mrtav, nadam se da će se moći reći: ‘Njegovi su grijesi bili kao grimiz, ali su se njegove knjige čitale.’”

George Bernard Shaw, Hilaire Belloc i G. K. Chesterton, 1927. Foto: Wikimedia

Joseph Hilaire Pierre Rene Belloc bio je francusko-engleski pisac, povjesničar, govornik, mornar i politički aktivist. Živio je od 1870. do 1953. godine. Dok je pisao sve od pisama do (često komičnih) pjesama i satira, u svim tim stvarima vodila ga je vjera.

Među njegovim prijateljima bio je i G. K. Chesterton. George Bernard Shaw nazvao je dvojac „Chesterbelloc”. Smatra ga se jednim od „velike četvorke” edvardijanske književnosti, a često je raspravljao o ostaloj trojici, H. G. Wellsu, Shawu i Chestertonu. To su velika imena – vidite kako „željezo oštri željezo”!

U svom osobnom životu doživio je dramatično udvaranje supruzi Elodie, koje je uključivalo neuspjelo redovničko zvanje, putovanja po cijelom svijetu, bolest, nesvjesticu, i na kraju brak. Bili su blagoslovljeni s petero djece. Elodie je umrla nedugo nakon što je njihovo peto dijete rođeno, od – kako neki kažu – raka, a Hilaire je četrdeset godina nakon toga nosio crninu, sve do svoje smrti.

U svom profesionalnom životu napisao je preko 150 djela. Nije uspio postati član oksfordskoga koledža All Souls, možda zato što je na razgovor za posao donio kip Blažene Djevice Marije i ponosno ga pokazao.

Dok je bio političar, proklinjali su ga kao papista – to je trebala biti uvreda za katolike. Ipak, pobijedio je na izborima za britanski Parlament uz ovaj odgovor:

„Gospodo, ja sam katolik. Koliko je moguće, svakoga dana idem na misu. Ovo [vadeći krunicu iz džepa] je krunica. Koliko god je to moguće, svaki dan na koljenima molim krunicu. Ako me odbijete zbog moje vjere, zahvalit ću Bogu što me je poštedio poniženja da budem vaš zastupnik.”

2. FLANNERY O’CONNOR: „Priče su teške, ali jesu teške, jer ne postoji ništa teže ili manje sentimentalno od kršćanskog realizma.”

Foto: Wikipedia

Godine 2023. objavljen je film pod nazivom Wildcat, biografska drama o američkoj spisateljici Flannery O’Connor – ali većina nas nikada nije čula za nju!

Živjela je od 1925. do 1964. godine, provodeći većinu svojih 39 godina u Georgiji. Bolovala je od lupusa, kao i njezin otac, uzgajala je paunove, zbog čega je često povezuju s paunovim perjem, a od svog stila pisanja nikada nije odustala. Pojavila se na televiziji kako bi pomogla svom kućnom ljubimcu, piletu, hodati unatrag. Bilo je to kad je imala šest godina, a kasnije je rekla: „Ništa nakon toga više nije uzbudljivo.” Ne samo to, već je jednom sašila odjeću za svoju patku, i donijela je životinju sa sobom na nastavu!

Bila je katolička spisateljica, koja je objavljivala kratke priče, romane i eseje. Napisala je i stotine recenzija knjiga – sve u svjetlu svoje vjere. Njezin molitveni dnevnik otkriva njezin odnos s Bogom. Potonji film odražava gotičke (tzv. američka, ili južnjačka gotika – podžanr američke književnosti, op. prev.) i mračne teme njezinih djela, koje često šokom potaknu likove na susret s Duhom Svetim. Ali, ne na način na koji mislite… Nasilje ih često vodi u trenutke milosti.

Njezin jedinstveni smisao za humor bio je usredotočen na milost, i nikada nije bježala od toga da natjera čitatelje da se suoče sa svojom ljudskošću, sa svim njezinim najtežim dijelovima – spolnosti, zločinom, grijehom, rasizmom. Flannery O’Connor pisala je o onome što je bilo u stvarnosti oko nje, bez ružičastih naočala.

Njezina dnevna rutina uključivala je misu i pisanje u ranim jutarnjim satima, a zatim bi se ostatak dana odmarala i čitala. Dok film Wildcat kreativno predstavlja njezino putovanje do objave njezinih djela, tu je i dokumentarac američke televizijske kuće PBS, u kojemu se istražuje kako je lupus utjecao na njezino pisanje.

3. E.E. EVANS-PRITCHARD: „Ne žalim. Iako sam loš katolik, radije bih bio loš katolik nego da nisam nikakav.”

Foto: Wikimedia

Naveli smo političara-satiričara, šokantnu spisateljicu, a sada i antropologa i ratnog veterana – koji je proglašen vitezom. Sir Edward Evan Evans-Pritchard živio je od 1902. do 1973. godine, u Engleskoj i Africi. Neosporno je bio izvrstan antropolog – a samoga je sebe opisao kao „lošega katolika”.

Umjesto da napusti vjeru, kao drugi ozloglašeni antropolozi prije njega, Sir Edward obratio se na katoličanstvo s anglikanizma. J. R. R. Tolkien – da, onaj koji je pisao o hobitima i vilenjacima – potaknuo je Sir Evana da pohađa njihovu lokalnu župu, ali Evans-Pritchard držao se uglavnom božićnih i uskršnjih misa s dominikancima u Blackfriarsu. Ipak, bio je iskren u svojoj vjeri, koja se mogla ojačati – samo da je češće primao sakramente.

Kao poznati antropolog branio je kulture koje je istraživao (i među kojima je živio mjesecima, ako ne i cijele godine) kao racionalna ljudska društva. Ova se obrana lako može promatrati kao obrana univerzalnog ljudskog dostojanstva. Raniji antropolozi svrstavali su ‘primitivna’ društva, komentirajući evoluciju ljudi i iracionalnost religijskih uvjerenja, daleko ispod vlastitih ‘civiliziranih’. Sir Evan je u svom odbijanju da se prilagodi toj ideologiji bio buntovnik.

Objašnjavajući zbrku koju je Sir Evanovo obraćenje izazvalo u akademskoj zajednici, Timothy Larsen piše: „Općenito se među antropolozima smatra najboljom praksom da priče o grešnosti, koliko god bile nevjerojatne, treba prihvatiti sa stavom pobožnosti, bez mnogo propitivanja, dok svetost zahtijeva rigorozan znanstveni dokaz” (The Slain God, str. 93).

Zašto je bio „loš katolik”? Pa, njegov život – kao i naš vlastiti život – nije bio uvijek posut ružama. Sir Evanova žena Ioma, koju je jako volio, počinila je samoubojstvo. Nikada se nije ponovno oženio.

Vjerojatno je patio od PTSP-a i krivnje iz bitke tijekom svog vremena u vojsci. Pred kraj života mučili su ga alkoholizam, sjećanja na rat, i slomljeno srce.

Bio je nevjerojatan intelektualac i pošten katolik, koji se veselio raju, „gdje će moći zamoliti Iomu da mu oprosti za sve što je učinio loše što joj je otežalo život” (Larsen, The Slain God, str. 119).

Ovih troje ljudi nisu bili tipični vjernici, ali to samo pokazuje da ne postoji „tip” isključen iz Kraljevstva Božjega. Svi smo pozvani na svoje jedinstvene načine – uključujući i karijere – služiti Bogu, čak i ako smo otkačeni pisci, sarkastični političari, ili pustolovni antropolozi.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.