Televizijski komentator Howard Cosell govorio je o „uzbuđenju pobjede i agoniji poraza“. No agonija pobjede također je stvarnost. U viralnom videu, prvak u golfu Scottie Scheffler nedavno je rekao: „Dođeš do broja jedan na svijetu i pomisliš: ‘Koja je svrha?’ … Je li sjajno moći pobjeđivati na turnirima i postići ono što sam postigao? Da. Ali na kraju dana, to ne ispunjava najdublje dijelove tvoga srca.“

Agoniju pobjede iskusio je i NFL prvak Steve Weatherford. On kaže:

„Noć kada smo osvojili Super Bowl bila je jedna od najdepresivnijih noći u mom životu… Zapravo sam odigrao najbolju utakmicu u životu. Nisam mogao odigrati bolje. Pobijedili smo 21-17. Ali nakon svih slavlja i zabava, nešto me preplavilo. Sjedio sam u hotelskoj sobi i obuzela me duboka depresija. Sva ona rana jutra, godine napornog rada, sva odricanja – i nisam se osjećao drukčije.“

Tako je uobičajeno da olimpijski pobjednici zlatnih medalja nakon osvajanja pate od depresije, tjeskobe, usamljenosti i praznine, da postoji i poseban termin za to stanje: sindrom zlatne medalje.

Možda bi još više uspjeha donijelo ispunjenje – ne samo u sportu, nego i u politici, vlasti ili slavi. Abd al-Rahman III., kordobski kalif iz 10. stoljeća, napisao je: „Sada već više od 50 godina vladam pobjedonosno ili u miru; voljen od svojih podanika, bojazan neprijatelja i poštovan od saveznika. Bogatstvo i počasti, moć i užici uvijek su mi bili na raspolaganju.“ Unatoč tom ogromnom uspjehu, bogatstvu i moći, kalif je nastavio: „Pomno sam prebrojao dane istinske i čiste sreće koji su mi pripali… Ima ih četrnaest.“

Što objašnjava činjenicu da pobjeda, čak i na najvišoj razini, ne donosi trajno zadovoljstvo?

Jedan od mitova modernog doba jest da će nas ostvarenje želja učiniti sretnima. Nesumnjivo, olimpijski su pobjednici željeli pobjedu. Podvrgavali su se iscrpljujućim treninzima, strogim dijetama, riziku trajnih ozljeda i gotovo vojničkoj disciplini godinama. I ostvarili su ono što su željeli – osvojili su zlato. A ipak, pobjeda im nije donijela trajnu radost.

Nisu pobjednici, nego poraženi ti koji mogu nastaviti vjerovati u iluziju da će pobjeda donijeti trajnu sreću. Kako je Emily Dickinson napisala:

Uspjeh je najslađi
Onima što ga nikad ne dožive.
Shvatiti nektar
Zahtijeva najveću potrebu.

Nijedan iz mnoštva purpurnih,
Koji su danas zastavu ponijeli,
Ne može definiciju dati
Tako jasnu o pobjedi

Kao onaj poraženi – umirući –
U čije zabranjeno uho
Daleki zvuci trijumfa
Pucaju bolno i jasno!

Utjeha poraženima leži u nadi da će, ako ikada pobijede, pronaći trajnu sreću. Pobjednici, pak, shvaćaju da su zapravo ganjali horizont.

U svojoj posljednjoj knjizi Ethics in the Conflicts of Modernity, nedavno preminuli Alasdair MacIntyre problematizira pojam želje. Mi često ne znamo što zapravo želimo, a ono što želimo može nas, ali i ne mora, zadovoljiti. Štoviše, i sama ispunjenost želje može biti dobra ili loša za nas. René Girard smatra: „Čovjek je biće koje ne zna što treba željeti, pa se okreće drugima kako bi odlučio. Želimo ono što i drugi žele jer oponašamo njihove želje.“ Naše težnje – za pobjedom, slavom, počastima – duboko su oblikovane time što mislimo da drugi žele. Takva mimetička želja oblikuje nas same. Suprotno tvrdnjama modernog individualizma, ono što želimo nije izraz potpuno autonomnog „pravog ja“, već odjek zajednice kojoj pripadamo. Pa koje su onda alternative nemiru ljudske želje?

NFL prvak Steve Weatherford, nadahnut Augustinom, napisao je:

„Pokušao sam ispuniti prazninu u sebi pobjedama i uspjesima, ali sve što sam dobio bila je praznina. Zato neka vam ja prvi kažem: nikakva količina uspjeha ili postignuća ne može ispuniti prazninu u vama koja je veličine Boga.“

Pouke iz Ispovijesti svetog Augustina mogu oblikovati svaki ljudski život – pa i život prvaka. Ono što nam treba nije zlato, nego Bog.

Izvor: Word on Fire

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.