Zadnjih nekoliko godina dosta sam se često selila. To podrazumijeva, naravno, proces useljavanja i iseljavanja.

Moje prvo useljavanje, na prvoj godini fakulteta, izgledalo je tako da sam pokupila sve moguće stvari koje imam i odnijela ih u svoju novu sobu.

Ali čak i tada sam često znala mozgati pred ormarom, razmišljajući kako nemam što nositi.

Te prve godine mogla sam ostaviti svoje stvari preko ljeta u sobi. Ni ja, a vjerujem ni moje cimerice, nećemo zaboraviti moje prvo iseljavanje, koje zapravo to nije bilo – jedva sam zatvorila ormar u koji sam strpala sve svoje stvari!

Iduće godine bila sam u istoj sobi, ali pravila su bila drugačija: nisam mogla ostaviti ništa u ormaru tijekom ljeta.

Tata mi je došao pomoći da se iselim. Donio je sve kufere koje smo imali kod kuće. I sve smo ih napunili. Auto nam je imao toliko stvari da, osim nas dvoje, ne bi mogao nitko unutra stati.

Tada sam polako počinjala učiti važnu lekciju. Kažem, počinjala, jer još uvijek se borim, glava mi je očito previše tvrda pa pamet ne ulazi tako lako. A zvuči vrlo jednostavno.

Nama nije potrebno puno stvari.

Doduše, nisam ja ni toliko kriva što još nisam naučila tu lekciju. Da, ta lekcija zvuči jako jednostavno, ali, kad se to pokuša prenijeti u stvarnost, brzo se uoči da je to teška borba.

Lekcije iz selidbe

Sjećam se da je jednom jedan fratar pričao kako negdje ima sliku Gospe Guadalupske, koju jako voli, ali da ju je negdje zagubio tijekom selidbi. Bilo mi ga je žao tada, zbog tih selidbi u kojima gubi stvari, no on je tada rekao nešto u smislu da je to dobro jer je tako shvatio da mu ne treba puno stvari.

Toga se često sjetim kada se negdje selim. Jer, gotovo svaki put kada sam se selila bih naišla na neki predmet ili komad odjeće koji gotovo uopće nisam koristila, odnosno nosila. Ali zauzima jednako mjesta u kuferu kao i ono što mi je zapravo bilo potrebno.

Razmišljala sam o tome – koji su pravi razlozi da kupujem predmete i odjeću koja mi i nije toliko potrebna?

Ponekad kupujem iz čistog užitka. Ponekad kupim neki komad odjeće jer je jeftin, ponekad jer mi je baš lijep… A ponekad jer osjećam da „nemam što nositi“.

I sada imam pun ormar. I sada, svaki put kad se selim, samo odjednom odnekud izvučem neki komad odjeće za kojeg se ne sjećam kada sam ga zadnji put vidjela.

I sada se, bez obzira na to koliko puta odem u kupovinu, ponekad osjećam kao da zaista nemam što nositi…

Dobro, priznajem: jednu stvar nisam spomenula. Ako ću baš biti skroz iskrena i ogoliti dušu, negdje u dubini sebe znam koji je vjerojatno najčešći razlog zašto kupujem novu odjeću. To je zato što se uspoređujem s drugima. A drugi uvijek imaju nešto što ja nemam, baš ono što meni treba da bih bila bolja, ljepša, sretnija.

Ako ću ići skroz do kraja u svojoj iskrenosti, odjeća me nikada nije učinila sretnijom. Nikada mi nije dala smisao. Kupovanje i skupljanje odjeće samo mi je davalo još veću glad.

Što nas zapravo ispunjava?

Nedavno sam napisala reportažu o „Uličnim svjetiljkama“, časopisa kojeg prodaju beskućnici i osobe u riziku od beskućništva. Od tada se često prisjećam jedne rečenice koju je rekla urednica časopisa: „Mislim da ljudi mogu jako puno toga naučiti i obogatiti se pristupom našim prodavačima, jer oni imaju prizemljeniji pogled na život nego mi. Njihove su potrebe puno manje nego naše i rekla bih da je njihova radost češća. Ne treba im puno i ne očekuju puno.“

Nije jednostavno živjeti u jednostavnosti, s malo stvari, s malo odjeće – pogotovo u društvu u kojem se čini da nam je svima potrebno puno stvari. U društvu koje je puno trgovačkih centara, a gotovo je nemoguće pobjeći od sveprisutnih reklama. U društvu koje nas potiče da češće razmišljamo o onome što imamo, nego o onome što jesmo.

Osjećam da je sva silna odjeća koju imam po ormarima moj veliki teret – rado bih ga se riješila, ali – niti sam ju skupila u jednom danu, niti ću je se u jednom danu riješiti. Isto vrijedi i za sam korijen problema – teško ga se može riješiti u jednome danu.

Veličina i dubina problema ne treba nas obeshrabriti – i malim se koracima vrijedi boriti. Nije li to lijep poticaj za ovo došašće, kada imamo priliku sudjelovati u brojnim humanitarnim akcijama – između ostaloga, za one koji si možda ne mogu priuštiti novi komad odjeće?