IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Kako roditelji mogu pomoći djeci razvijati vrlinu jakosti

Na putu razvijanja vrlina ima mnogo zapreka i poteškoća koje se moraju hrabro svladavati da bismo se mogli popeti do visina

David Isaacs

Podijeli:

Ako želimo napadati, a ne samo braniti se, ako želimo poduzimati velika djela koja podrazumijevaju trud, potrebna nam je fizička i moralna snaga. Lako je uvidjeti zašto sport uvijek traži ovu vrstu snage ili hrabrosti. Ako možemo svladavati umor, iscrpljenost ili slabost, to nas pripravlja za poduzimanje aktivnosti koje su od izravne koristi drugim ljudima i na slavu Božju. Sport je ovdje od iznimne važnosti zato što je motiv koji se nalazi u njegovoj pozadini uvijek jasan i izravan: želimo se popeti na planinu, želimo pobijediti u meču, završiti utrku, srušiti osobni rekord, ne razočarati druge itd. Ako nismo u stanju ulagati trud koji podrazumijeva fizičku izdržljivost, vjerojatno ne ćemo imati uspjeha ni u svojim asketskim podvizima. No sport nije jedina vrsta aktivnosti koja je ovdje važna. Možemo spomenuti i aktivnosti kao što su kampiranje, ustajanje bez kolebanja svakoga jutra u isto vrijeme, tuširanje hladnom vodom, pješačenje do radnoga mjesta itd. Možemo uzeti u obzir i poučavanje djece da bez gunđanja podnose neugodnosti, pa čak i oskudicu. Majke bi trebale paziti da zimi ne odijevaju djecu previše (treba im dati samo pravu vrstu i količinu odjeće), trebale bi ih puštati van na hladnoću, dopuštati im da osjećaju žeđ neko vrijeme bez da se žale itd.

Do sada smo govorili o jakosti ili hrabrosti obzirom na snagu koju zahtijeva ono što činimo. Razmotrimo sada neke aspekte ove vrline s motrišta naših pozitivnih pothvata. Ono, prije svega, podrazumijeva trud da se postigne nešto što je teško i mukotrpno. Da bismo postigli takav cilj, bilo da je on svladati nešto loše ili okušati se u nečemu što je bolje, moramo pokazati inicijativu, odlučiti što želimo napraviti, a zatim to i napraviti, koliko god velik trud to podrazumijevalo. Da bismo promotrili mogućnosti situacije, potrebna nam je određena osjetljivost, osjetljivost koja se može prevesti u iskru inicijative. To se nikada neće dogoditi ako smo, kako rekosmo, kronično ravnodušni. Taj trenutak inicijative, primjećivanja poboljšanja koje bismo mogli ostvariti, zahtijeva životni stav koji bi roditelji morali poticati u djeci od rane dobi. Nema smisla rješavati probleme svoje djece koje bi ona trebala i mogla riješiti sama, a ni ukazivati na komplikacije i poteškoće u nekoj situaciji ako ih ona sama mogu vidjeti. U najboljemu slučaju mogli bismo im ukazivati na postojanje problema koji je potrebno rješavati. Primjerice, ako djeca opetovano kasne na školski autobus, roditelji bi mogli izravno intervenirati tako što će ih buditi, odijevati, odvoditi na autobusnu postaju i ukrcavati u autobus. Međutim, djeci koja su do tada već morala rješavati problem odlaska u školu nakon što su zakasnila na autobus ovakvo reagiranje ne bi nimalo koristilo u pogledu njihova učenja da preuzimaju inicijativu i rješavaju probleme. Roditelji bi bili korisniji kada bi ih ujutro poticali na takav način da ona stignu na autobus na vrijeme, a zatim provjeravali je li taj problem zaista riješen.

Općenito, svaki trud da se iskoristi neka pozitivna situacija za vlastito izgrađivanje podrazumijeva inicijativu i ustrajnost. Naravno, djeca smatraju da im je lakše iskoristiti takve pozitivne situacije kada se one pojave, nego samo poduzimati mjere kako bi neutralizirali nešto što bi moglo biti štetno. Pitanje ustrajnosti razmotrit ćemo kasnije. Ovdje samo želimo ukratko navesti uvjete koji su neophodni za suzbijanje i svladavanje navedenih poteškoća.

Na prvome mjestu mora postojati snažna motivacija. Trud koji će se ulagati mora se shvatiti kao neophodan i koristan, ne samo intelektualno shvatiti, nego i biti duboko uvjeren jer duhovna snaga mora postojati da bi se poteškoće mogle prebroditi. To je slučaj kada je gnjev legitiman i prikladan. “Osoba koja ima jakost može iskoristiti ljutnju kao oruđe svojega čina jakosti prilikom napada; ne gnjev koji je sveopći, nego samo onaj gnjev kojim vlada i upravlja razum.” ¹ Drugim riječima, ako je situacija koju je potrebno popraviti nepravedna, pogrešna, nezakonita itd., moramo toga biti svjesni, bez sablazni i ne šokirajući se, i istodobno dopustiti vatri koja gori u nama da se razbukti, pod uvjetom da je možemo kontrolirati. Ako nas naši neprijatelji žestoko napadnu, ne smijemo samo besposleno stajati i žaliti se. S druge strane, svaku bezumnu odvažnost također se mora obuzdavati: što god mi činili, moramo činiti razborito, ne trošeći snagu uzalud.

Drugim riječima, “na putu razvijanja vrlina ima mnogo zapreka i poteškoća koje se moraju hrabro svladavati da bismo se mogli popeti do visina. Dakle, da bismo mogli napredovati na putu usavršavanja po svaku cijenu, potrebna nam je velika snaga volje, velika hrabrost da se ne uplašimo pred neprijateljem, velika odvažnost da bismo ga mogli napasti i svladati te velika postojanost i ustrajnost kako bismo mogli nastaviti borbu do samoga kraja, ne odlažući svoje oružje prije kraja te borbe. Izvor te snage i energičnosti mora biti vrlina jakosti”.²

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.