Napustila sam redovnički život na vrhuncu pandemije COVID-19… ne svojom voljom. Unatoč zlostavljanju koje sam pretrpjela od strane svoje učiteljice novakinja, pogled na redovnički život koji sam dobila na nekoliko kratkih trenutaka bio je prekrasan, i voljela sam ga svakim dijelom svog bića. Uvijek ću pamtiti svoj prvi apostolat, u katedrali-bazilici sv. Petra i Pavla, i prekrasan osjećaj služenja Božjem narodu, posebice starijim župljanima u staračkim domovima, te pomaganje župniku u raznim službama unutar župe.

Prije četiri godine moje je srce bilo slomljeno u milijun komadića, i još uvijek pokušavam smisliti kako ih sve ponovno sastaviti. Idem naprijed, svaki dan nekako odrađujem. Na površini je sve dobro. Kada me netko pita kako sam, odgovorim pozitivno – „Dobro sam”. Međutim, stvarnost je da nisam „dobro”. Kao što jedna moja prijateljica običava reći – „preživljavam”.

Postoje trenuci u noćnoj tišini u kojima me srce počne boljeti, a suze teku dok se sjećanja na sve to neprestano vrte. To je vrsta boli koja je uvijek tu, rana koja nikada istinski ne zacjeljuje. To nije tuga kao onda kada netko izgubi voljenu osobu, već jedinstvena vrsta tuge – gubitak zvanja.

Ponekad je bol zbog svega toga toliko jaka da jedva mogu disati. Bol uzrokovana takvim gubitkom mnogo je veća nego što mogu izraziti riječima. To je osjećaj gubitka koji većina ljudi jednostavno ne može razumjeti jer se s time ne može poistovjetiti. Neki su svećenici pokušavali povezati moje okolnosti sa svojim vlastitim zvanjem u pokušaju da me shvate. Međutim, stvarnost je da unatoč razdoblju duboke tuge, na kraju dana, oni nisu izgubili svoje zvanje.

Postoje grupe podrške za one koji su izgubili voljenu osobu, postoje i katoličke skupine za ožalošćene, ali oni nisu za ovu vrstu tuge. Prema mom iskustvu, svećenici i katolički laici postaju defanzivni kada se o redovnicama govori u negativnom svjetlu. Možda je to zbog svećeničkih skandala. Kao rezultat toga, Crkva se čvrsto drži romantizirane slike svetih redovnica u njihovim lijepim habitima. One moraju biti „one dobre”, bez mrlje i mane, nevina janjad. One nikako ne mogu biti vukovi u janjećoj koži.

Otišla sam nekoliko puta u grupu za podršku ožalošćenima sa svojom prijateljicom u obližnjoj protestantskoj zajednici, ali kako protestanti mogu razumjeti gubitak redovničkog poziva? Kako mogu podijeliti svoj gubitak bez izazivanja sablazni? Mogu samo sjediti i ništa ne govoriti.

Zamorno je i teško uvijek nabaciti osmijeh, stvarati iluziju da je sve „u redu”. Za utjehu, često razmišljam o riječima Blažene Djevice Marije u Lurdu koje je uputila svetoj Bernardici: „Ne mogu ti obećati sreću na ovom svijetu, samo na onome.”

Ipak, gubitak mojega redovničkoga poziva ostaje u meni. Iako na svojem krštenju primamo univerzalni poziv na svetost, je li moguće da su neki od nas izabrani živjeti kao samci u svijetu, a ne živjeti u „životnom staležu” kao svećenik, redovnik ili osoba u braku? Je li to naš križ – da nam se ne dopušta da živimo u bilo kojemu od određenih „životnih staleža”? Postižemo li svetost svojom patnjom što ne znamo gdje nam je mjesto u Crkvi?

Padaju mi na pamet takve misli tijekom Molitve vjernika, dok molimo za porast zvanja u svećeništvu, redovništvu i braku. Gdje ja pripadam u Crkvi kao neudana žena koja je izgubila svoj redovnički poziv? Ponekad se pitam želi li me Crkva uopće – budući da ne pripadam nijednoj opciji za određeni „životni stalež”.

Nalazim utjehu u razgovoru s drugim bivšim redovnicama koje su sa mnom podijelile da i one imaju isto pitanje, i da se bore s pozivom koji zbog trenutnih okolnosti u redovničkom životu u njima mora ostati uspavan. Neću provesti ostatak života uvijek iznova zlostavljana od strane redovnica.

Samaštvo zbog izgubljenog redovničkog poziva većini je katolika stran pojam. Međutim, Crkva priznaje one koji su samci u svojim učenjima:

„Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito blize Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: veliki broj osoba koje nisu u braku.” (KKC 1658)

Pomolimo se za sve one koji tuguju zbog ovakvog jedinstvenog gubitka, te da jednoga dana bude više potpore Crkve za one koji su izgubili svoje redovničko zvanje, osobito zbog zlostavljanja iza zidova samostana.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.