Nije li ovo sin Josipov?

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: “Nije li ovo sin Josipov?”

A on im reče: “Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.” I nastavi: “Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.”

 Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Lk 4,16-30

U ovom evanđeoskom odlomku (usp. Lk 4,16-30) opisuje se zgoda Isusovog prvog navještaja u Nazaretu i njegovo odbacivanje od sumještana.

Nije li ovo sin Josipov?

Reakcija Isusovih sumještana je jednaka reakciji mnogih sredina koje su iznjedrile velikane. Teško je povjerovati da se u našem kraju može roditi veliki čovjek. Kao da nam je lakše prihvatiti navještaj stranaca i nauk pridošlica.

Pitam se koliko u takvom stavu ima ljudske iskompleksiranosti i osjećaja bezvrijednosti, a s druge strane oholosti i drskosti. U pozadini svega je ipak nevjera i nedovoljna predanost Bogu. Osjećaj da su naši sudovi ispravniji od Božjih i naši kalupi praktičniji od nesputanosti Božjega Duha.

Poznavali smo ga kao dječaka. Svoju je mladost proveo među nama. Radio je s nama i za nas. Poznajemo mu roditelje i rodbinu. Za nas je on bio i ostao – sin Josipov. Da bismo povjerovali da je Sin Božji trebamo napraviti iskorak, odreći se svojih stavova, svoje sigurnosti i prihvatiti novu mogućnost. Potrebno je dovesti sebe u pitanje.

Budući da čovjek ne voli sebe dovoditi u pitanje niti pomišljati na obraćenje, najčešće poseže za isprobanom metodom – napuniti se gnjevom, ustati, izbaciti ga i eliminirati.

Prije nego li se zgrozimo nad reakcijom Nazarećana promislimo na koji način mi reagiramo na Isusov poziv na obraćenje. Možemo li se odreći slike o Bogu koju smo kao djeca usvojili po pričama i vjeronauku prilagođenom dječjoj dobi?

Sveti nas Pavao, po tekstu hvalospjeva ljubavi, potiče da rastemo i da, kad postanemo zreli ljudi, odbacimo ono djetinje. Da, kad ojačamo, odbacimo ono nejačko. Ali i da se ne zaustavimo na odbacivanju, nego da budemo spremni prihvatiti novost koju sobom donosi Ljubav. Sveti Pavao nas potiče da se ne bojimo iskoraka u predjele u kojima se možemo pouzdati jedino u Božju pomoć.

Uđe po običaju u sinagogu

Veli evanđelist da je Isus, u dan koji je opisan u evanđeoskom odlomku, ušao u sinagogu po svom subotnjem običaju. Za pretpostaviti je da su i drugi sudionici opisanog događaja također došli u sinagogu zato jer je bila subota i jer su i inače subotom dolazili u sinagogu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Moglo bi se i opet povući paralelu između Nazarećana i nas pa se pitati koliki od nas dolaze na nedjeljnu misu iz osobnog uvjerenja, a koliki u misi sudjeluju tek iz običaja.

Ono što potiče na razmišljanje je činjenica da sudionici događaja nisu znali da će se dogoditi to što se dogodilo niti su na bilo koji način bili na to pripremljeni.

Nije novost da je život pun iznenađenja i neplaniranih situacija. Isto tako nije niti novost da ljudi u iznenadnim situacijama najčešće reagiraju spontano. A spontana reakcija zapravo pokazuje kakav je čovjek u stvari.

Stoga nas ovaj evanđeoski odlomak potiče na još jedan naporni posao. Na svakodnevno odgajanje sebe i svoje naravi. Na svakodnevno propitkivanje vlastite savjesti i vlastitih stavova.

Nikola Kuzmičić

Foto: Shutterstock.com