“Sjećaš li se kad sam ti davno spominjala moj abortus iz studentskih dana? Znaš, mene to sad strašno muči, ta krivnja mi je gora sada nego ikad, a prošlo je više od 20 godina…”, obratila mi se prijateljica, jedna od mojih dragih, starih prijateljica iz mladosti, kad smo se nedavno srele na jednom okupljanju kod zajedničkih poznanika.

Ona je jedna od prijateljica koje sam spomenula u tekstu ranije objavljenom na ovom portalu, koji možete pročitati OVDJE.

Napravila je abortus dok je bila studentica, na prvoj godini fakulteta. Tada se još nismo poznavale, ali mi je abortus spomenula godinu kasnije, kad smo postale cimerice u studentskom domu. Nisam tada reagirala, jednostavno sam slegnula ramenima, ali danas, kao i ona, shvaćam da takav čin ima svoje posljedice.

Sada mi se požalila da ne može o tome pričati s mužem, iako o svemu drugome razgovaraju, jer on ne želi da se taj abortus spominje.

“Muž je sve zakopao u sebi, kaže da je to greška koja se ne može ispraviti i nema smisla o njoj pričati. Nemam s kim razgovarati, osjećam se očajno, gotovo jednako očajno kao onih dana i tjedana neposredno nakon što sam to napravila”, priča mi prijateljica.

Dijete je začeto s njezinim sadašnjim suprugom, oboje su nakon saznanja o trudnoći, bez ikakva dvoumljenja, zaključili da nijedno od njih ne bi moglo nastaviti studirati jer ih roditelji ne bi financirali, da bi sebi upropastili budućnost ako bi to dijete zadržali. Otišla je kod svog ginekologa, a zatim u bolnicu abortirati. Kaže da je sve nekako u magli doživjela, kao da je namjerno traumu potrpala u duboke sfere svijesti, da se samo sjeća kako je silno plakala kad se dizala s onog stola, a medicinska sestra ju je tješila. Pored nje je na drugom stolu, prisjeća se, bila žena koja je došla abortirati jer je zatrudnjela uz ugrađenu spiralu. Izašla je tako uplakana iz ordinacije, oplakivala je svoje dijete kojemu je sama presudila, svoju curicu kojoj je odmah nakon što je vidjela pozitivan test trudnoće dala ime. Nije znala spol, naravno, ali je zamišljala da je curica i nazvala ju je – Petra. Dok je spominjala njezino ime glas joj je počeo pucati, zaustavljala je suze.

Godine “anestezirane” savjesti

“Mrzila sam sebe tog dana, gadilo mi se sve to, moja glupost, nepromišljenost. Bila mi je to velika trauma. No, onda se dogodilo nešto sasvim drugo. Prolazile su godine, lijep studentski život išao je svojim tijekom, svi su me uspjeli uvjeriti da je to nešto normalno, da bi svatko to napravio na našem mjestu jer nismo imali nikakve mogućnosti za podizanje djeteta i istovremeno studiranje. Kasnije su i druge prijateljice išle na abortus, sve je to nekako djelovalo normalno, dio života. Kao da se i nije moglo drugačije. Kao da se nije ni dogodilo. Otupila sam. Bile su to godine pravog tupila, umrtvljene savjesti. Najgore što sam napravila u tim godinama stalnog uvjeravanja sebe i drugih kako je abortus nešto normalno i opravdano je to što sam i jednu svoju prijateljicu nagovarala da i ona abortira nakon što je ostala trudna s dugogodišnjim dečkom. No, ona nije htjela. Nije me poslušala, ni mene niti svog tadašnjeg dečka koji ju je potom ostavio. Ona je unatoč svemu završila fakultet i kao samohrana majka odgojila prekrasnog, sad već odraslog mladića. Nije joj bilo lako, ali ona nije nasjela na to da ne može sama podizati dijete. Kad god vidim njezinog sina, osjetim silnu grižnju savjesti. Kako sam samo mogla presuđivati tom djetetu? Zašto bi moja rođena djeca bila vrjednija od njega, zašto tako lako nekoga uvjeravamo da je normalno uskratiti život djetetu koje nosimo u sebi?”, pitala se u mučnom monologu moja prijateljica .

Kaže da je deset, i više godina, bila u tom stanju “opijenosti, tupila savjesti”. Onda ju je ponovno počelo jako, jako nešto progoniti. Što su joj djeca veća, to se više sjeća svog mrtvog djeteta.

Njezina me priča ponukala da istražim kako svoje duhovne rane, koje ostaju nakon pobačaja, žene mogu liječiti. Kako mogu doći do duhovnog ozdravljenja i oslobođenja od stalnog osjećaja krivnje. Naišla sam na više autora koji se bave tom tematikom, ali ću se zadržati samo kod oca Roberta De Grandisa, koji se u svojim knjigama bavi postupcima ozdravljanja od raznih životnih trauma te profesora Tomislava Ivančića, utemeljitelja hagioterapije, izvornoga hrvatskog modela znanstvenog istraživanja i terapijskog djelovanja na području čovjekove duhovne dimenzije. Koraci na putu duhovnog ozdravljanja ne podliježu strogo zacrtanom protokolu niti je ključan njihov poredak, ono što je bitno jest naša volja, čvrsta odluka i želja srca.

Pokajanje – prvi korak na putu oprosta i ozdravljenja
Oslobađanje od krivnje počinje priznanjem krivnje, ne njezinim negiranjem, opravdavanjem ili zatomljavanjem. Ljudima koji priznaju duhovnu egzistenciju čovjeka jasno je da svako začeto dijete već začećem postaje vječno, a prekidanjem života u majčinoj utrobi nije završio i njegov život u duhovnom svijetu.

Njemu je uskraćeno iskustvo života na zemlji, ali njegova duša svejedno prebiva u vječnosti.

Kad se govori o abortusu, ljudi koji ne priznaju duhovni život teško mogu prihvatiti da čin abortusa ima ikakve moralne ili duhovne posljedice. Teško prihvaćaju da se prekinuo i sam biološki život, zovu ga prekidom trudnoće, eliminacijom nekakvih stanica, zahvatom… jer je u njihovom poimanju svijeta taj život na ljestvici vrednovanja i uvažavanja daleko ispod trenutnih osjećaja majke, društva i zakona.
Takvim je nižim rangiranjem život nerođenog djeteta podložan i svojevoljnom prihvaćanju ili pak prekidanju.

No, jako je puno žena, majki, koje vjeruju i znaju da je abortus loš čin, ali su u nekom trenutku svoga života podlegle svojoj slabosti, pritisnute nevoljama ili pak uvjerenju da rade tada manje zlo. Donijele su odluku koja neminovno unosi nemir u život, odluku koja ih kasnije proganja.

Društvo i naši zakoni pobrinuli su se da u ženama sustavno ubijaju upravo taj unutarnji osjećaj da se radi o zlu, ne dozvoljavaju im razmišljanje o tom činu i njegovim posljedicama, ni prije ni poslije njega. Štoviše, svako razmatranje o tome označava se “osuđivanjem” ili “mučenjem” žena.

Međutim, anesteziranjem grižnje savjesti i pokapanjem kajanja i osjećaja krivice u duboki grob naše podsvijesti, krivnja koju žena osjeća zbog pobačaja ni objektivno ni subjektivno neće nestati. Rana će se samo produbiti. Sva nastojanja da se ženu odvrati od kajanja riječima “nisi učinila ništa loše”, “to je tvoje pravo”, “nisi imala izbora”, “bolje je tako”, “ne trebaš se time zamarati”, čine joj nemjerljive štete i za ovaj život, a naročito za onaj vječni.

Koliko god rana boljela, u nju se treba taknuti, treba o njoj govoriti, okajati je da bi naposljetku iscijelila

Kajanje je nužan, prvi korak ka ozdravljenju. Ono ne znači ostajanje u stanju krivice, dapače, od njega samo počinje put ka ozdravljenju od krivnje. Kajanje je put ka obraćenju, obraćenju misli u suprotnom smjeru, u onome stavu gdje više nikada nećemo isto učiniti, nećemo nekoga poticati na abortus, nećemo se zalagati da netko drugi upadne u istu klopku u koju smo mi upali, znat ćemo što reći svojoj djeci i za što ćemo se zalagati.

Bit će nam stalo da to isto ne urade druge žene i djevojke. Pokajanje znači priznati da je grijeh – grijeh, da je pogreška – pogreška, da je zlo – zlo. To znači ne nazivati krive stvari lijepim imenima, nazvati ih onakvima kakvi jesu, makar ih i mi sami počinili. Bog nije imao iluziju da mi nećemo griješiti, on vrlo dobro zna kakva je ljudska narav i da su naši padovi neizbježni. No, ono što je teže i pogubnije od samog grijeha jeste stvaranje obmane da je grijeh dobro, da je grijeh neko novo ljudsko pravo. Ono što se danas radi, i ne samo kod abortusa, jeste negiranje da je nešto grešno i pogrešno, da je zlo naprosto zlo, koji god mu bili motivi. To je ubiranje slatkog voća sa stabla spoznaje dobra i zla, naša samodopadna volja da sami odredimo što je dobro, a što zlo, ovisno o tome kako se mi osjećamo i što nama u tom trenutku godi i treba.

Možemo se pokajati, zatražiti oprost od Boga i od djeteta, ali najteži dio duhovnog ozdravljenja je opraštanje sebi, oslobađanje od samooptuživanja. Taj proces može trajati dulje i ne mora biti lak, ali ga valja proći na putu k duhovnom zdravlju.

Otac Robert De Grandis u svojoj knjizi “Ozdravljenje slomljenoga srca”, kao i u drugim svojim knjigama o duhovnom ozdravljanju, kaže da “pobačaj tvori jedno od najvećih područja osjećaja krivnje za žene jer krši prvo načelo naravnoga zakona – Ne ubij! i čime god pokušamo opravdati taj čin, naše intuitivno biće osjeća i znade kako je to zapravo zlo”. Braća Linn i Sheila Fabricant u knjizi “Ozdravljenje najljuće rane” navode da ukoliko majke i ostali članovi obitelji ne prođu postupak žalovanja za djecom koja su pobačena ili mrtvorođena, u sebi zadržavaju bol koja ih koči, a naročito se u teškom položaju nalaze žene koje su svjesno počinile pobačaj. Nerijetko se žena podsvjesno boji osuđivanja i nije se u stanju suočiti sa svojim osjećajem krivnje, navode.

Treba “ubiti” bolest i nevolju, a ne čovjeka

Profesor Tomislav Ivančić u knjizi “Čovjek, brak i obitelj” piše u jednom poglavlju o putu do slobode nakon pobačaja. Njemu se obratila žena koja je abortirala svoje dijete jer je tada osjećala da su ona i muž presiromašni, bili su podstanari, već su imali jedno dijete, ona se osjećala bolesno, nisu imali pouzdanja da će moći još jedno dijete othraniti. Abortirala je, a sad joj se čini “da se taj grijeh ne može oprostiti, da ne može sama sebi oprostiti i da za nju nema spasa”.

Ivančić na tu tjeskobu odgovara kako “nema toga što Bog ne može oprostiti ako se mi kajemo i odlučimo nikad više to ne učiniti”. Dakle, prvi nužan korak je kajanje i od njega ne treba bježati.

Prvo što je ta žena učinila bila je ispovijed kod svećenika, ali je i nakon toga imala osjećaj “kao da joj nije oprošteno i kao da njezina krivica raste do neba “pa nije sigurna može li i želi li sebi oprostiti.”

Profesor Ivančić na to daje tumačenje: “Bog želi naš povratak, želi naše kajanje i obraćenje, želi nam oprostiti. Njegovo je milosrđe veće od naše zloće i naših čina. Ispovijed koja je popraćena dubokim kajanjem je valjana, a grijeh je oprošten. No, grijeh je ostavio ranu iza sebe i ta je rana otvorena, ona izaziva nove grižnje savjesti i ne da nam vjerovati da Bog prašta. Bog oprašta zbog našega iskrenog kajanja, a na nama je i da okrenemo svoje misli, da se obratimo i shvatimo da nikad, nijedno siromaštvo i nijedna nevolja nam ne daje nam pravo ubijati drugo ljudsko biće.”

Ivančić daje slikovit primjer čovjeka koji je zaražen nekom opasnom bolešću koja prijeti i drugima pa ga čak ni u tom slučaju društvo ne ubija već ga liječi. Medicina ubija bolest, ne čovjeka. Ljudsko biće treba izliječiti, treba mu pomoći, a ne ga osuditi na smrt.

No, kod abortusa se događa upravo to da se mi osjećamo ugroženi trudnoćom, da smo nespremni, bolesni, premladi ili presiromašni, dakle, u nekoj smo vrsti nevolje, a da bismo riješili tu nevolju odlučili smo poslati u smrt dijete.  Kao da će njegova smrt “izliječiti” tu nevolju. No, neće. Njegova će duša otići u vječnost, a duša roditelja upast će u nevolju.

“Ljubavlju koju možemo primiti samo od Stvoritelja mogu se ozdraviti i majka i otac djeteta, svi koji su podupirali abortus, kao i ginekolog koji ga je izvršio. Suprug je otac djetetu, muž i žena zajedno su bili u činu spolnog odnosa, a sada isto tako zajedno trebaju okajati svoj čin, ili svako posebno. Nikoga se ne smije tjerati, samo ga savjetovati”, navodi se u principima hagioterapije.

Duhovnim liječenjem ne opravdava se čin oduzimanja života već se pruža šansa da se iscijele rane prouzrokovane tim činom. Kajanje je u tom procesu nezaobilazan korak, kako kroz spoznaje o zakonitostima antropološke, tako i teološke dimenzije. Bog čeka našu odluku za dobro, odluku da ćemo se ubuduće zalagati za život i da to više nikada nećemo činiti niti podupirati. On nas želi ozdraviti, želi nam oprostiti, želi da i mi oprostimo sebi, a taj proces počinje s kajanjem i odlukom da želimo oprost, ozdravljenje. Nakon što prođemo sa sobom sve te korake, možemo se okrenuti naprijed, ne smijemo ostati u stalnom osjećaju krivnje i samooptuživanja, treba krenuti dalje sa svjesnošću da je grijeh oprošten, a mi svoje obraćenje svjedočimo drugačijim pogledima i stavovima. Zato što smo mi učinili nešto loše ne smije nas spriječiti da upozoravamo druge na tu pogrešku, a naročito svoju djecu. Što bi bilo sa svetim Pavlom da je on nakon obraćenja ostao cijeli život mučen osjećajem krivnje jer je bio najveći progonitelj kršćana. No, njega ti grijesi, nakon što ih je spoznao i doživio milost obraćenja, nisu pokopali u osjećaju manje vrijednosti nego je krenuo naprijed srčano svjedočiti svoju vjeru. Bog oprašta, on će blagosloviti svako naše obraćenje i okretanje na Božju stranu.

Koraci u liječenju postabortivnih duhovnih rana

Dakle, kako krenuti u tom procesu liječenja postabortivne traume?

Proces se sastoji od nekoliko koraka čiji poredak nije toliko ključan, koliko je važna odluka da krenemo ka putu ozdravljenja i usmjeravanju ljubavi prema djetetu. Rečenice koje izgovaramo nisu strogo zacrtane, možemo se izraziti spontano. Bitno je odlučno srce i vjera. Naša riječ i duboki doživljaj je zakon, ona vibrira do neba i dira vječnost.

1. Sakramentalno tražiti oprost, ispovjediti se

– Prvo je potrebno probuditi u sebi kajanje, osvijestiti ga i ispovjediti se kod svećenika. Sakramenat ispovijedi/pomirenja je i sakramenat ozdravljenja. Treba pritom duboko vjerovati da Bog oprašta i želi da mu se vratimo.

– Zatim, možemo za dijete dati služiti svetu misu ili misu kojoj smo nazočni prikazujemo za to dijete. Sveta misa je susret Isusa i čovjeka, On sve naše prineseno na oltar okreće na dobro. Na svaku misu možemo donijeti i prikazati muku svog srca.

2. Davanje imena djetetu

– Ono što majka/roditelj može učiniti je ciljano obraćanje svome djetetu u duhu, razgovor s djetetom čiju dušu predočimo živu u nebu.
– Zamislite svoje dijete u Isusovoj prisutnosti, zamislite kako Isus grli vaše dijete, gledajte kako grli i vas i njega, savjetuje otac De Grandis.

– Zatim – dajte djetetu ime!

– Obratite mu se imenom koje ste za njega odabrali. Dati svom djetetu ime je ključan korak. Ako ne znamo kojega je dijete spola (a obično ne znamo ako je umrlo u ranoj fazi trudnoće), možemo mu dati i muško i žensko ime istog oblika npr. Ivan, Ivana, Petar, Petra i sl.

Razmatrajući problem pobačaja, spontanih pobačaja i mrtvorođene djece De Grandis kaže da je jedna od osnovnih istina koju treba shvatiti ta “da sva djeca moraju biti prihvaćena u ljubavi”. Jedan od načina kojima izražavamo svoju ljubav i prihvaćanje je da djetetu damo ime. To mu daje osjećaj pripadnosti, osjećaj da stvarno pripada obitelji. Navodi pritom razmišljanje oca Hampscha: “Jasno je da Bog vidi i poznaje dijete još u utrobi majke. Bog želi da mu prikažemo svu svoju djecu, živu ili umrlu, pobačenu namjerno/spontano ili mrtvorođenu. Ovdje je naša uloga iznimno važna – takvu djecu moramo potpuno predati Gospodinu”.

Djeca koja su na bilo koji način pobačena ili rođena mrtva, ili su pak živjela tek nekoliko sati, obično ne dobivaju ime. Kao posljedicu osjećaju odbačenost od društva jer je davanje imena potvrda srodnosti s užom obitelji, kao i s ljudskom obitelji uopće. U postupku ozdravljanja obitelji jako je važno to im ne priječiti nego dati ime umrloj djeci. Ne dati ime djetetu znači prezreti ljudsko dostojanstvo. Isti se postupak može primijeniti i kod spontanog pobačaja jer i tada majke često pate od osjećaja krivnje, bez obzira što ništa nisu skrivile. Žene sebi znaju predbacivati da nisu bile dovoljno pažljive ili možda nisu jako željele dijete, ili su putovale, iz raznih razloga okrivljuju sebe. Također, događalo se i da se majkama mrtvorođene djece u rodilištima nisu donosila djeca pa su one kasnije osjećale bol jer se nisu s djetetom oprostile niti mu dale ime. Zato ime djetetu roditelj može dati naknadno i u duhu napraviti ono što nije napravljeno ranije.

3. Zamolite dijete za oprost

– Zamolite Gospodina još jednom da vam oprosti vaš udio u pobačaju, a zatim, savjetuje De Grandis, preko Isusa, zamolite dijete da vam oprosti pobačaj jer niste znali ni mogli drugačije. Obratite se djetetu svojim riječima, govorite mu iz srca. Pričajte mu kako ste se tada osjećali i kako se osjećate sada. Možemo reći: “Priznajem – pogriješila sam, žao mi je, nikada to više ne bih učinila, odlučujem se za dobro, ispravit ću, druge ću ispravno savjetovati i založit ću se za nerođene.”

4. Izgovorite riječi opraštanja sebi

Oprostite sebi. Predočite si kako vas Marija grli majčinskom ljubavlju.

– Predočite si kako Isus polaže dijete u Marijino naručje, kako bi primilo njenu majčinsku ljubav. Možemo pritom reći: “Opraštam samoj sebi, opraštam tebi mužu, opraštam ginekologu, medicinskoj sestri, opraštam onima koji su me nagovorili. Dijete moje, lijepo je što postojiš i što si ispred mene, što možeš sve razumjeti i što ćemo se moći zagrliti. Zahvaljujem za tebe, vjerujem i očekujem samo dobro.”

Proces opraštanja sebi možemo ponavljati više puta jer sami sebi obično teže oprostimo.

5. Iskažite ljubav djetetu

– Iskažite djetetu svoju ljubav, svoje prihvaćanje. Recite mu da ga volite, da ga prihvaćate kao svoje dijete, kao dio svoje obitelji. Zagrlite ga svojom dušom, svim svojim osjećajima, i svojom molitvom budite uz to dijete, od srca ga zavolite. Tako ćete ga spasiti.To je potrebno, kaže Tomislav Ivančić, jer “to je dijete otišlo s ovoga svijeta, ali živi u vječnom, čeka na vašu ljubav i želi da ga volite kako vas ne bi osuđivalo i kako kroz čitavu vječnost ne bi bilo protiv vas”.

“Možete moliti, činiti pokoru i molite Boga da bi vaše krštenje bilo i njegovo krštenje. Molite u duhu da vam dijete oprosti, da mu tako budete prijatelj i ono vas nikada neće osuđivati jer ste se sada počeli za njega brinuti, jer ga sada ljubite i ljubit ćete ga čitavu vječnost”, zaključuje Ivančić.

Margita Tošić | Bitno.net