S Betlehemom se povezuju vrlo dirljive i značajne biblijske reminiscencije. Ondje je Rahelin grob, s toliko sućuti, uza svu kratkoću, zapisan u Knjizi Postanka (35,16-20). Rodila je Jakovu dva najmilija sina, Josipa i Benjamina. Upravo se u porodu Benjaminovu rastavila s dušom. Još joj se danas blizu Betlehema časti grob. Jeremija je spominje kao oličenje ucviljene majke domovine, Judeje, što kao udovica oplakuje svoju djecu, siročad što ih zavojevač odvede u sužanjstvo (Jer 31,15). Na to će podsjetiti Matej, zapisujući Herodov pokolj nevine dječice (Mt 2,18).

S Betlehemom je povezana prekrasna biblijska povjesnica o Ruti, pramajci Davidova roda – sve do Isusa Krista (Rut 1,1; Mt 1,5). Sva se ta povijest događa u doba žetve na betlehemskim poljima (Rut 1,22…). Tu je prvi put odjeknuo divni pozdrav koji se kroz tisućljeće udomaćio u kršćanskoj liturgiji Zapadne Crkve: “Dominus vobiscum – Gospodin s vama!” Sve do danas. Bijahu to Boozova polja na kojima se želo, a Ruta je kao strankinja pabirčila klasje. Booz dolazi k žeteocima s pozdravom: “Jahveh immakem – Gospodin s vama!” Taj nas pozdrav prisjeća čudesnoga naslova što ga Izaija pridaje Mesiji: “Immanuel – Bog s nama” (Iz 7,14) kao i posljednjih Isusovih riječi, na kraju Matejeva evanđelja: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

U Betlehemu se – s toliko idile – događa svečan i znakovit  posjet proroka Samuela Betlehemcu Jišaju, Davidovu ocu. Došao je onamo po nalogu Jahvinu da mu Gospodin pokaže kojega je od Jišajevih sinova odabrao umjesto Saula. Tko bi rekao, bit će to najmlađi – pastirče David (1 Sam 16,1-13).

S Betlehemom prorok Mihej povezuje svoje jedinstveno proroštvo o budućem Mesiji (Mih 5,1-4):

A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. On će se uspraviti, na pašu izvodit’ svoje stado silom Jahvinom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!

To proroštvo treba čitati u širem svom sklopu, osobito najneposrednijem, onamo od 4,1-14 gdje je riječ o Sionu, o Jeruzalemu, sada u tamnim sada u svjetlijim bojama. I u toj zahuktalosti povijesti toga vremena – bijaše to doba Asirskoga sužanjstva – odjednom se pojavljuje svijetla točka: budući Mesija, ali ne iz Jeruzalema nego iz maloga Betlehema, poput Davida. “A ti, Betleheme!” Taj početni hebrejski ‘v’ baš je nasuprotni, dakle ne znači ‘i’, nego baš ‘a’. Spas i Spasitelj velikomu Jeruzalemu dolazi iz maloga Betlehema.

Tumači se zaustavljaju na mnogim pojedinostima. “A ti, Betleheme Efrato” stavljeno je da se taj Betlehem – 9 km Južno od Jeruzalema, u Benjaminovu kraju – razlikuje od Betlehema na sjeveru, u kraju Zebulunovu, svojih 11 i pol kilometara sjeverno od Nazareta (usp. Još 15,59). No i sam nadimak “Efrata” je znakovit, označuje plodnost – i agrikulturnu i povijesno-spasenjsku. Betlehem je žitorodan kraj, a urodit će i bit će plodan Božjim spasenjem. Značajan je, po hebrejskom izvorniku, i glagol izaći, što podsjeća na Knjigu izlaska, ali i na sliku pastira što izlazi i stupa na čelu svog stada. Nije beznačajan ni onaj mali tzv. Dativ etički: “Iz tebe će mi izaći” koji ističe prisnu posvojnost između Jahve, koji je subjekt ovoga proroštva, i Mesije koji je izraz prisne ljubavi i brige Boga prema svojemu narodu. “Onaj koji će vladati”, možda prorok namjerice ne govori o Mesiji kao kralju, kao da bi svoj autoritet dobio nasljedstvom, nego Bog će neposredno stajati iza njega. Nadalje, možda su i navlaš zagonetne daljnje Mesijine naznake: “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” Po sebi, ne treba uveličavati te izraze, dosta ih je shvatiti u tom smislu da će taj budući Mesija biti jedan u nizu svih dosadašnjih Božjih poslanika za spas svojega naroda, ali je kršćansko čitanje ovih redaka išlo i dalje, pa u tom naslućuje Mesijinu božanstvenost, on će biti Sin Božji.

Nastavimo čitati Miheja: “Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.” I opet zagonetne riječi o Mesijinoj majci. Možda se te riječi mogu razumjeti u odnosu s Izaijinim proroštvom o “mladenki (’almah) koja rađa”, o djevici-majci (usp. Iz 7,14). Mihej je tajnovitiji i čini se da osobito želi istaći ovo: u porođajnim bolima sadašnjega trenutka u kojima se, zbog asirskoga sužanjstva nalazi Izrael, treba strpljivo čekati Božje vrijeme – “dok ne rodi ona koja ima roditi”. A uspostava novoga Izraela, što će biti djelo budućega Mesije, označeno je jednom riječju, tako bremenitom u Svetom pismu: “Šalom – Mir!” I to ne apstraktni mir, nego uosobljeni, i to u tekstu s jakom emfazom, vrlo naglašeno: “On – on je mir!” Na to će u vrlo važnom odlomku poslanice Efežanima podsjetiti sv. Pavao (Ef 2,14).

I još nešto, vrlo važno, u ovom proroštvu. Možda su teološki i vjernički najvažnije riječi: “A ti Betleheme, … najmanji!” Tako Bog djeluje u povijesti spasenja, najredovitije – drugačije negoli ljudi: malo mjesto, mali svijet, neznatni ljudi – a s njima i po njima izvodi čudesna djela. “Jer je ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi” (1 Kor 1,25) – sažima sv. Pavao, kad razmišlja o toj Božjoj “strategiji” spasenja.

To je Mihejevo proroštvo klijalo, s tolikim drugima, u mesijanskim nadama Izraela do nadolaska toga jedinstvenoga, od svih proroka obećanoga – Isusa Krista.

I sva se ta rijeka betlehemskih biblijskih prisjećaja slila u Isusov Betlehem. I po Mateju: “Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome…” (Mt 2,1). I po Luki po kojemu Josip s Marijom ide na popis pučanstva “u grad Davidov koji se zove Betlehem” da se ondje dogodi prvi Božić (Lk 2,1-7).

Kako je to priprosto, a svečano prepjevala naša tako draga božićna pjesma:

Oj Betleme, grade slavni od Boga,

Najveći si ti od grada svakoga,

Jer iz tebe nam izađe Vojvoda,

Isus dragi Davidova poroda!