Ulica

Kad bi čovjek pronašao način da ga ne diraju tuđe riječi, vjerojatno bi živio nekakvim ljepšim životom. Međutim, živio bi u nekakvom svom svijetu u kojem drugi ne bi igrali baš posebnu ulogu. Tuđe riječi često znaju ispravljati i poticati. One znaju gurati čovjeka i na bolje i na gore. Ovisi kako ih uzmem. Kolika je, zapravo, snaga riječi, nije mi jasno. Nekad se samo iznenadim kako je moja riječ djelovala na nekoga. I, s druge strane, začudim se kako tuđe riječi djeluju na mene. Pa zbog njih nešto promijenim. Ili zbog njih samo utvrdim prijašnji stav.

Čitam danas negdje kako neki ljudi osjećaju kišu, dok ta ista kiša neke druge ljude samo smoči. I često ponovim kako su neke stvari ipak samo u glavi. Ali, brate mili, nije sve samo ni u glavi. Ima i to srce. Ima i to tijelo koje mora jesti i koje se mora obući. Svećenik sam, pa imam i tu neku, nazovimo je, profesionalnu deformaciju. To tijelo, koje je gladno ili sito, koje je zdravo ili bolesno, čisto ili zamazano, ipak ima nešto Božje u sebi. Zapravo, ono je čitavo Božje. Bogu se usuđujemo pružati mrvice i života i vremena i prostora. Zar ne? Pa i mrvice tijela, dočim je on taj koji mi je dao tijelo, koji mi je darovao život. Možda se bunim i na vlastitu stvarnost, zašto je ovakva ili onakva. Možda bi mi bilo ljepše negdje drugdje i možda bih se s tim Bogom lakše i hrvao da mi je malo lakše u životu. Da nije ovako teško… Čini mi se da ima i ona misao o čovjeku koji ne može moliti praznoga želuca…

Kao da postoji nekakav nevidljivi i nenapisani popis uvjeta i preduvjeta koje postavljam tom Bogu da se uopće smije spomenuti negdje blizu mene… Strahote koje se događaju u Crkvi i to od ljudi koji su obećali, prisegnuli i zakleli se da će živjeti po Božju, hrane želudac koji želi reći NE i Bogu i Crkvi. Nemaju opravdanja. Sablažnjavaju malene. I, nakon svega toga, taj Bog mi još ne dadne sigurnosti te uvijek strahujem kako spojiti kraj s krajem, kako ostati pri zdravoj pameti, kako platiti račune, kako platiti ratu kredita… I onda taj Bog samo pada u mojim očima…

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Snaga Riječi se očituje upravo u tome da mi je bliska. Ali ne samo u komadićima i isječcima moga života kad se osjećam tako hepi, a nisam uopće ni pijan ni napušen, kako pjeva Jura Stublić i Film. Ne zadovoljava se Bog nekakvim mojim isječcima koje mu predajem. Riječ mi želi biti bliska u svakom isječku i komadiću života, kakav god on bio. Jasno, ta Riječ želi da joj budem što bliže. Čitajući Evanđelje pronaći ćemo smijeh i plač, radost i razočaranje, bolest i glad, oduševljenje i razočaranje… I Isusa koji prodire u sve te isječke i preobražava ih…

A to je evanđeoski život… Dati Riječi da me preobražava…

fra Željko Barbarić

Foto: Shutterstock.com