Franjina je ljubav prema Bogu bila velika. Često je proživljavao svu dubinu te ljubavi i žalio što njegova ljubav nije potpuna. S boli u duši razmišljao je o ljubavi Božjoj prema čovjeku, prema njemu. I promatra­jući sve što je Bog iz ljubavi za njega učinio, osjećao je u cijelome svojem biću neizrecivu bol koja se često očitovala u plaču i suzama. Tako je jed­nom u okolici Asiza, hodajući kroz šumicu, na sav glas naricao i plakao ponavljajući riječi: “Ljubav nije ljubljena.”

Uđimo malo u tajnu te ljubavi, potaknuti osjećajima Franjine duše. Pronađimo mjesto tišine i sabranosti. Zaustavi se malo od užurbanosti i briga ovoga svijeta, saberi se i usmjeri svu svoju pažnju na onaj unutar­nji razgovor s Bogom. Razmatraj i moli.

Gospodine, ti si ljubav! Ti si vječna ljubav!

Oduvijek si me u ljubavi htio: i ovaj svijet u kojemu živim,

sve što me okružuje, sve što vidim, čujem, osjećam.

Sve mi govori o toj vječnoj ljubavi!

Ljubiš me u zraku što udišem, u vodi kojom se umivam!

Ljubiš me u suncu koje izlazi, u svakom vremenu svojem!

Ljubiš me u odjeći koju nosim, u kući u kojoj stanujem!

Ljubiš me u mome tijelu koje si mi darovao, u rukama koje k tebi dižem,

u očima koje te traže, u duši koja čezne za tobom, Bože!

Ljubiš me u ljudima koje susrećem, u osobama s kojima živim,

u onima s kojima svakodnevno radim!

Ljubiš me u vremenu što mi daješ, u zdravlju koje prati moj život!

Ljubiš me u bolesti kojom me pohađaš!

Ljubiš me ljubavlju vječnom!

Ljubiš me neizrecivo, jer ti si sama Ljubav!

A ja, Gospodine, ne znam te ljubiti!

Ti nisi moja neprestana i prava ljubav!

Tebe koji si me od vječnosti htio, tebe koji me neprestano pratiš, tebe koji me s ljubavlju gledaš: tako te često zanemarim, tako često zaboravim na tebe, tako često izgleda kao da te nema i ne računam s tobom!

Tebe nemam neprestano pred očima, moje te srce ne ljubi potpuno.

Ti, koji mi sve daješ u ljubavi, tako često osjećaš kako uživam tvoje darivanje ne uzvraćajući ljubavlju. Dišem ovaj zrak, ali moje disanje ti ne šapće molitvu ljubavi. Kupam se u sestri vodi i utažujem tjelesnu žeđ, ali tako brzo zaboravljam da je to tvoj dar.

Pratiš me svakoga dana u suncu i vremenu, a moj je pogled mračan.

Vrijeme nije ispunjeno ljubavlju!

Dao si mi tijelo da osjeća i da govori, ali ono ne izražava ljubav. Moje te tijelo ne ljubi uvijek, moje tijelo ne služi uvijek ljubavi. U tome tijelu tvoja ljubav nije uvijek ljubljena; često je ponovno raspeta između sebičnosti i strasti, umora i slabosti!

Daješ mi ljude, a ja te u njima ne ljubim. I tu je tvoja ljubav u mnogima. Ne vidim kako me ljubiš u onima koji mi izgledaju teški, u onima koji nose na sebi izranjenu sliku tvoga lica.

Izbjegavam te često i zanemarujem.

“Ljubav nije ljubljena!”

Kad mi nešto daješ u ljubavi, meni se čini kao da me kažnjavaš.

Ne znam te prepoznati u svim znakovima ljubavi.

“Ljubav nije ljubljena!”

Ti, Gospodine, koji si sama ljubav, ne nailaziš na odgovor ljubavi u meni!

U meni samom, u mome okorjelom srcu, Ljubav često nije ljubljena!

U svijetu u kojem živim, u ljudima koje tako često promatram.

“Ljubav nije ljubljena!”

Zaboravljen je tvoj lik; pogrđuje se tvoje ime, ne cijeni se djelo tvoje ljubavi; i dok bi sve stvorenje trebalo vikati o sili tvoje ljubavi, ipak – Ljubav nije ljubljena!

“Vatrena i slatka sila tvoje ljubavi, molim, Gospodine, neka obuzme moj um i moje srce i neka ga odijeli od svega, što je pod nebom, da umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji si se udostojao umrijeti od ljubavi ljubeći mene.”

fra Zvjezdan Linić, iz knjige Moliti Franjinim srcem