Franjina je ljubav prema Bogu bila velika. Često je proživljavao svu dubinu te ljubavi i žalio što njegova ljubav nije potpuna. S boli u duši razmišljao je o ljubavi Božjoj prema čovjeku, prema njemu. I promatra­jući sve što je Bog iz ljubavi za njega učinio, osjećao je u cijelome svojem biću neizrecivu bol koja se često očitovala u plaču i suzama. Tako je jed­nom u okolici Asiza, hodajući kroz šumicu, na sav glas naricao i plakao ponavljajući riječi: “Ljubav nije ljubljena.”

Uđimo malo u tajnu te ljubavi, potaknuti osjećajima Franjine duše. Pronađimo mjesto tišine i sabranosti. Zaustavi se malo od užurbanosti i briga ovoga svijeta, saberi se i usmjeri svu svoju pažnju na onaj unutar­nji razgovor s Bogom. Razmatraj i moli.

Gospodine, ti si ljubav! Ti si vječna ljubav!

Oduvijek si me u ljubavi htio: i ovaj svijet u kojemu živim,

sve što me okružuje, sve što vidim, čujem, osjećam.

Sve mi govori o toj vječnoj ljubavi!

Ljubiš me u zraku što udišem, u vodi kojom se umivam!

Ljubiš me u suncu koje izlazi, u svakom vremenu svojem!

Ljubiš me u odjeći koju nosim, u kući u kojoj stanujem!

Ljubiš me u mome tijelu koje si mi darovao, u rukama koje k tebi dižem,

u očima koje te traže, u duši koja čezne za tobom, Bože!

Ljubiš me u ljudima koje susrećem, u osobama s kojima živim,

u onima s kojima svakodnevno radim!

Ljubiš me u vremenu što mi daješ, u zdravlju koje prati moj život!

Ljubiš me u bolesti kojom me pohađaš!

Ljubiš me ljubavlju vječnom!

Ljubiš me neizrecivo, jer ti si sama Ljubav!

A ja, Gospodine, ne znam te ljubiti!

Ti nisi moja neprestana i prava ljubav!

Tebe koji si me od vječnosti htio, tebe koji me neprestano pratiš, tebe koji me s ljubavlju gledaš: tako te često zanemarim, tako često zaboravim na tebe, tako često izgleda kao da te nema i ne računam s tobom!

Tebe nemam neprestano pred očima, moje te srce ne ljubi potpuno.

Ti, koji mi sve daješ u ljubavi, tako često osjećaš kako uživam tvoje darivanje ne uzvraćajući ljubavlju. Dišem ovaj zrak, ali moje disanje ti ne šapće molitvu ljubavi. Kupam se u sestri vodi i utažujem tjelesnu žeđ, ali tako brzo zaboravljam da je to tvoj dar.

Pratiš me svakoga dana u suncu i vremenu, a moj je pogled mračan.

Vrijeme nije ispunjeno ljubavlju!

Dao si mi tijelo da osjeća i da govori, ali ono ne izražava ljubav. Moje te tijelo ne ljubi uvijek, moje tijelo ne služi uvijek ljubavi. U tome tijelu tvoja ljubav nije uvijek ljubljena; često je ponovno raspeta između sebičnosti i strasti, umora i slabosti!

Daješ mi ljude, a ja te u njima ne ljubim. I tu je tvoja ljubav u mnogima. Ne vidim kako me ljubiš u onima koji mi izgledaju teški, u onima koji nose na sebi izranjenu sliku tvoga lica.

Izbjegavam te često i zanemarujem.

“Ljubav nije ljubljena!”

Kad mi nešto daješ u ljubavi, meni se čini kao da me kažnjavaš.

Ne znam te prepoznati u svim znakovima ljubavi.

“Ljubav nije ljubljena!”

Ti, Gospodine, koji si sama ljubav, ne nailaziš na odgovor ljubavi u meni!

U meni samom, u mome okorjelom srcu, Ljubav često nije ljubljena!

U svijetu u kojem živim, u ljudima koje tako često promatram.

“Ljubav nije ljubljena!”

Zaboravljen je tvoj lik; pogrđuje se tvoje ime, ne cijeni se djelo tvoje ljubavi; i dok bi sve stvorenje trebalo vikati o sili tvoje ljubavi, ipak – Ljubav nije ljubljena!

“Vatrena i slatka sila tvoje ljubavi, molim, Gospodine, neka obuzme moj um i moje srce i neka ga odijeli od svega, što je pod nebom, da umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji si se udostojao umrijeti od ljubavi ljubeći mene.”

Iz knjige Moliti Franjinim srcem