Čovjekoljublje – razmatranje križnog puta
Darujemo ti ovo vrijeme, dobrostivi Gospodine, i gledamo tvoje čine ljubavi
Opseg križnog puta
Utamničenje prethodi Križnom putu i ono ga okončava utamničenjem u grobnici Velike subote. Isus Krist zastupnički ulazi u našu tamu: „Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.“ (Tuž 3,2) Tamu koja će prekriti svijet „od šeste do devete ure”. Tako strahovitu tamu koja će udaljiti Očevu prisutnost od Sina kako bi naša tama bila obuhvaćena tako širokim obrubom zastupničke bogonapuštenosti da posljednji trzaji zla nikako ne bi mogli dokučiti i izbjeći prostor u kojem nam se daje ljubav: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš.“
Potpuno si obeskrijepio prostor u kojem ti ne bih mogao prići jer si u tolikoj mjeri u sebi koncentrirao grijeh; onu otuđenost i udaljenost od Oca. Bog sam spašava svoje stvorenje pregarajući u sebi ono što nikada nije moglo postojati pokraj njegove savršenosti.
Muka je činjenična potvrda Božje ljubavi. Činom se ljubi, apstraktna ljubav je sumnjiva.
Darujemo ti ovo vrijeme, dobrostivi Gospodine, i gledamo tvoje čine ljubavi.
Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
I. postaja: Isusa osuđuju na smrt
Transpozicija – premještaj
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Obličje sluge nije bilo samo prerušavanje, i zato Bog mora sve propatiti, sve podnijeti, sve iskusiti. On mora gladovati u pustinji, on mora žeđati pred smrt, on mora biti napušten u smrti, kako bi se potpuno izjednačio s posljednjim od posljednjih – evo čovjeka!“ (Søren Kierkegaard)
Mijena, proces promjene stoji kao prijevod iskaza „Evo čovjeka!“ Logiku podložnosti prisutnu u ljubavi, opisat će sv. Ivan od Križa govoreći o neurednoj ljubavi stvorenja koja onemogućuje usmjerenost Bogu koji je više od stvorenog: „Koji ljubi stvorenje, spušta se nisko kako je i ono i, na neki način, još niže; jer ljubav ne samo izjednačuje, nego i podređuje zaljubljenog onomu koga ljubi.“
Ipak, promjena je nosivi proces ljubavi koji od ljubitelja neumoljivo traži promjenu prema subjektu ljubavi. Produkt ovog procesa je realizam. I ukoliko bi realitet bio izuzet iz Božjeg zahvaćanja čovještva, tada bi nestala i autentičnost ljubavi u Kristovu čovjekoljublju. Goetheov Werther reći će kako „upravo onaj koji je zdrav ne može bolesniku uz čiju postelju stoji bespomoćan udijeliti ni najmanji djelić svojih snaga.” Krist zahvaća ljudskost i preuzima sve oznake i sav spektar moje naravi, i moju smrt koja je najviši izraz toga da sam čovjek.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.
II. postaja: Isus prima na se križ
Sin drvodjelje
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Savij grane, stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom. Neka mine sva tvrdoća prirođena biću tvom. Tijelu Kralja Svevišnjega budi mekšom posteljom.“
Između 1849. i 1850., John Everett Millais naslikao je djelo koje prikazuje dijete Isusa ozlijeđenog dlana i stopala u središtu Josipove radionice dok se iza njega, na tesarskom stolu nalazi drvo kojeg Josip obrađuje. Udaljujući pogled od detalja dobivamo dojam križa koji dominira prikazom. Švicarska mističarka Adrienne von Speyr promatra Isusovo djetinjstvo kao kontemplativno razdoblje u kojem Isus kao sin drvodjelje poput brevijara brižljivo priprema križ za sebe kao sredstvo spasenja – jer si po križu otkupio svijet!
Sada, u drugoj postaji, Krist konačno zagrljajem uzima drvo križa jer Božja naklonost prema čovjeku nije djelomična. Tvoja milost želi proći čitavim bićem čovjeka, stupiti u moje razbojništvo. Grijeh, onu razdaljinu kojom sam odvojen od tebe, organski ispaštaš i preobražavaš.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!
III. postaja: Isus pada prvi put pod križem
Traganje
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla. Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja…“ (Pj 3, 1-2)
Ljubav uključuje transpoziciju, premještaj ljubitelja, stoga onaj koji ljubi ne može biti pasivan. Zaručničko traganje iz Pjesme nad pjesmama ovdje promatramo u vidu potrage za palim Adamom koji svoju otuđenost baštini iz Edenskog prognanstva. Kao ljubitelj čovjeka, Krist ulazi ne samo u moj životni prostor, nego i u moju narav tako snažno obilježenu padom, narav koja je izgubila milost, gracioznost.
Srednjovjekovni prikazi raspeća često podno križa sadrže prikaz lubanje na koju se slijeva Kristova krv, što se ponekad opisuje ne samo kao naziv za Golgotu već i kao mjesto Adamove grobnice. Križem je Adam pronađen, čovještvo je nanovo stvoreno, dovršeno je otkupljenjem.
Oprosti mi trenutke u kojima degradiram vlastito dostojanstvo i dostojanstvo drugih.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.
IV. postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
Stabat Mater
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Otac milosrđa je htio da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života.“ (Lumen Gentium)
Blagoslovljenoj među ženama dana je prednost susreta s Kristom ispred svih žena Jeruzalema; ispred tražitelja utjehe osme postaje i onih koji ju pružaju, u liku Veronike. Mariji je dopušteno prići Kristu i u toj gesti spuštanja pod gredama križa učiniti poklon kralju okrunjenim trnjem. Sin uključuje Majku u djelo otkupljenja.
Ta uključenost kulminirat će pod Križem gdje će Sin napustiti Majku dajući joj drugog sina, u trenutku kada će Sin biti napušten od Oca – „Ženo, evo ti sina!“
Marijin stabat, njena statičnost dolazi do izražaja ukoliko je u odsutnosti relacije, odnosa prema Sinu. Mač probada dušu kad koplje probada bok. Tako Marija ispunja poziv na zajedništvo križa.
Ocu što kćerku proslavi, Sinu što Majku okruni, i Duhu koji je zaruči: Trojici hvala sveudilj.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?
V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Opskurnost
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Monotoni krugovi svakodnevlja koji se s vremenom sve više ocrtavaju u našem životnom prostoru zasigurno su postavljeni i u vidokrug Cirenca. Sivilo svakodnevlja gotovo uvijek postavlja pitanje o suvislosti našeg djelovanja.
Križ je kruna, definicija tih neosmišljenih prostranstava. I dok se sudaram s rubovima te definicije, ne dopusti ti, Nositelju križa, da mi pogled ne izdrži opskuritet u kojem si prisutan, ne uskrati mi poticaje svoje prisutnosti. Otajstvo je jednostavno uprisutnjeno u konačnosti i besmislu koje ono nosi jer krv i tijelo nisu nematerijalne sastavine. Cirenac je nasilno postavljen, izveden iz svakodnevlja ili, još više, uveden u svakodnevlju pred tebe jer ti opstojiš. Toliko opstojiš da si prisutan tijelom i krvlju svojom, i ja ću na tebe naići, neovisno o sebi i bit ću postavljen u pitanje.
Ukoliko u neosmišljenim bespućima zemaljske konačnosti opstoji tijelom i krvlju prisutna ljubeća beskonačnost, koliku tek ima vrijednost poklonstvo pred otajstvom, pred Kristom koji svoju proslavljenost Otajanstvenjuje pod neupadnim likom kruha?
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?
VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Vera icona
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene. Ždrijela svoja razvaljuju na me k’o lav koji plijen kida i riče. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile.“ (Ps 22,13-14.17)
U svoj aktivnosti nasilja koja se događa oko nositelja križa, Veronika se nalazi kao moment ljubeće pozornosti, kao moment sabrane usmjerenosti prema Kristu.
Aktivni angažman, aktivna zauzetost u preoblikovanju svijeta mora polaziti i vraćati se tihovanju pred Kristom. Humanizam i humano djelovanje potrebuju križ kako bi istinski bili preoblikovani, unešeni u prostor milosti. U konačnici, naša ljudskost nije bespredmetna. U sveopćoj bespredmetnosti kaosa Veronika, u prijevodu kao „Vera icona“, rupcem traži otisak Kristovog lica, njegovu ikonu. Riječ nastanjuje naše smiraje. Za tu riječ je potrebna Veronikina šutnja, njezino tihovanje jer „On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.“ (Iz 42,2)
Veronika uprisutnjuje riječi proroka Hošee: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hoš 2,16)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.
VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem
Prostracija
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.“ (Hoš 6, 3)
„Blagoslovljen dažd pustio si, Bože, na baštinu svoju, okrijepio je umornu.“ (Ps 68, 10)
Središte puta boli obilježeno je padom. Bog se prigiba, prostire nad svoje stvorenje. Po blizini Boštva ljudskosti shvaćam kako Krist teži poljubiti svaki onaj element i česticu od koje je sačinjeno naše čovještvo: „Neka usne priljubi uz prašinu.“ (Tuž 3, 29a) Izvještaj o stvaranju čovjeka kazuje nam kako je Adam u svojoj biti čovještvo sačinjeno od adamah, odnosno od tla.
Stvoren sam od elemenata koji pripadaju zemlji. U svoje rane, Gospodine, unosiš materiju, unosiš tvar moje opstojnosti. Prašina tla nad kojim si prostrt ulazi u tvoje rane i zgrušava svetu krv. Toliko me želiš, da obuhvaćaš svaki atom moga bića. Tvoja krv, tvoj znoj, tvoje usne i tvoj cjelov prikupljaju moju stvorenost. U svoje rane sakrij me i ne dopusti da se odijelim od tebe.
„Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!“ (Iz 45, 8)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.
VIII. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Promašaj
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Ne, to se tebi ne smije dogoditi.“ (Mt 16, 23)
Ovdje se događa nešto što nadilazi i što je izvan svake moje domisli, izvan mojih iskustava i mojih smjeranja. Ovdje moram slušati – Sin Čovječji ima biti predan u ruke ljudima.
Njegova je moć toliko snažna da može ući u nemoć i izdržati ju. Njegova sloboda je toliko slobodna da se može odreći svoje svemoći i izdržati krhkost.
Ako te, Gospodine, sažaljevam u tvojem obuhvaćanju mojeg odbijanja, ako je sažaljenje posljedica ovog snažnog realizma tvoje muke, tada, Gospodine, još ništa nisam shvatio. Tada uopće ne shvaćam tvoje Boštvo, tvoju ljudskost, tvoju moć, tvoju slobodu. Ne razumijem količinu tvoje ljubavi niti njenu ozbiljnost. Ne razumijem tvoju uključenost u moje postojanje niti razumijem tvoju želju da ti posvema pripadam i da ti tako blizu pripadam dok podnosiš našu razdvojenost.
Ako te sažaljevam, tada sam sve promašio. Žalost moram sačuvati za sebe kada mi ne trebaš i kada te ne želim. I kada odlazim od tebe, ti me nemoj napustiti.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.
IX. postaja: Isus pada treći put pod križem
Ponavljanje
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Sveto tijelo iznova dodiruje zemlju. Iznova se prostire nad čestice svoga stvorenja. Križ iznova u zemlju utiskuje tijelo Spasitelja.
Treći put – ponavljanje. Opetovanje je bitna oznaka ljubavi. Ljubitelj ponavljanjem uprisutnjuje ljubav. Ponavljanje stoji u suprotnosti s prolaznošću vremena i povijesti. Isusov prigib, njegova opetovana naklonost čovjeku, zaustavlja protok vremena unoseći u njega trajnost. Trajno si blagonaklon svojem stvorenju.
Ono što je trajno, što je prisutno, ne može ne biti primjećeno. Tvojim trećim padom moja pozornost je smetena. Privedi moj pogled svojem ljubećem prigibu.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.
X. postaja: Isusa svlače
Adamova nagost
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Raširih te na skute svoje i pokrih ti golotinju.“ (Ez 16,8)
Nakon dovršetka Kristove trostruke prostracije nad zemljom, Krist i zemaljske čestice posljednji put prije njegova usnuća na postelji križa stoje u odnosu doticaja. Posljednji doticaj zemlje i živog Krista obilježen je njegovim razgolićenjem i ako ga dovoljno dugo motrim kao svučenog, neću vidjeti tek ljudsku nasilnu težnju za iscrpljenjem neiscrpnog, nego ću ponovno vidjeti njegovu bliskost mojoj naravi. Ovdje motrim Posljednjeg Adama kako stoji razgolićen pod stablom križa kao što je Prvi Adam stajao razgolićen pod Edenskim stablom. Razgolićeni Krist sa sobom će na stablo križa ponijeti i otkupljujućim gredama križa odjenuti Adamovu nagost.
Približavajući se njegovom približavanju moje čovješvo ostaje zadivljeno pred njegovim čovještvom Boga, moja me poniznost potiče kleknuti upućujući me njegovu upućenju, njegovoj puti, njegovom Tijelu, Divnoj Tajni, Divnom Otajstvu, Divnom Bogu.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.
XI. postaja: Isusa pribijaju na križ
Imobilizacija križa
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.“ (Iv 21, 18)
Njemačko renesansno slikarstvo sadrži jedan prikaz raspeća (Matthias Grünewald) tokom kojega je Krist oslikan u strahovitoj zgrčenosti pod čavlima križa. Bolno savijanje Kristovog prikovanog tijela usmjerava našu misao na motrenje aktivnosti onih statičnih trpljenja kojima izostaje vidljivost produktivnosti.
Križ je imobilizacija i njegove grede opsežuju svo moje svakodnevlje, one se protežu i izvan čavala kojima su moje kretnje obustavljene, odnosno ograničene. Svaki pokušaj ulaska u olakšavajući, utješujući odnos ostaje samo pokušaj koji me sve više otuđuje i uvijek iznova svraća vlastiti pogled na čavle i drvo križa – bivam vođen kamo ne želim.
Oblik križa odgovara obliku, odnosno stavu prostracije. Snažna tjelesna pokretljivost ne daje misliti prostraciju, raspoloživost, samoprinos kao pasivnu, tj. neplodnu aktivnost; prikovanost trpećeg progovara o napetosti.
Možda se bezrazložna, surova bol što rasteže tjelesna vlakna može shvatiti kao otajstveno otkidanje naše strukture i razdavanje za dobrobit drugoga. Ono što daje surovost ovoj boli jest upravo sumnja u njezinu korisnost, u svrhovitu usmjerenost. No, upravo nemogućnost dohvaćanja svrhovitog momenta takve boli pridodaje težinu i vrijednost altruizmu; ono je meso molitvenog samoprinosa.
Oprosti mi, Gospodine, na onim trenucima očajavanja kada nisam pokušavao prinositi svoje boli za dobro brata čovjeka.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.
XII. postaja: Isus umire na križu
Bogonapuštenost
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
„Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa.“ (Post 2, 22)
Temeljna istina grijeha je udaljenost, razdvojenost od Božje stvarnosti. Sada naš ljubitelj uzima naš grijeh i u sebi ga koncentrira, on umire u bogonapuštenosti jer je bogonapuštenost krajnji domet grijeha, a Sin prevladava taj domet do kraja. Ovdje, na križu, događa se kompresija grijeha, zgušnjavanje u prostor koji je jedini bio pripravan primiti potpunu količinu Očeve odsutnosti jer je jedini bio potpuno ispražnjen od njegove neodsutnosti.
Adamov bok je proboden, na njega je ponovno pušten tvrd san i iz njegovog rebra dovršava se stvaranje čovjeka – evo, sve činim novo! Katarina Sijenska će klicati: „U tvojem smo milosrđu stvoreni; po tvojem smo milosrđu ponovno stvoreni u krvi tvoga Sina.“
U ovom promatranju dopuštamo si iznijeti tekst maronitasnke liturgije: „Oče Istine, evo Tvog Sina, dragovoljne žrtve, koji ti želi ugoditi. Udostoj se prihvatiti Ga jer je otrpio smrt kako bi moj život mogao biti opravdan. Evo Žrtve. Uzmi je milostivo iz mojih ruku i zaboravi grijehe koje učinih u Tvojoj Božanskoj Nazočnosti. Evo Krvi prolivene na Golgoti za moje spasenje. On te preklinje za mene. Pogledaj na njegove zasluge i prihvati moj prilog. Mojih je grijeha mnogo, ali Tvoja je dobrota golema. Ako ih ujediniš, vidjet ćeš kako Tvoje preteže sve drugo, kao planine koje nadvisuju svoju okolicu. Pogledaj na naše grijehe, ali primi i žrtvu prikazanu za njihovo okajanje. Prinos i žrtva beskrajno nadilaze grijehe. Zato jer sam ja griješio Tvoj je Ljubljeni pretrpio okove i koplje, i Njegova je patnja zacijelo dostatna da Tebe zadovolji i meni daruje život.”
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.
XIII. postaja: Isusa skidaju s križa
Monstranca
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Ruke onih koji te ljube dotiču tvoje tijelo. Marija je pokaznica, monstranca. U svome naručju Marija je nosila tijelo Riječi, sada njeguje Tijelo dano za život svijeta, sakrament njegovog tijela i krvi. Ovo tijelo je predmetnost u kojoj se zatvara razdaljina Božje drugotnosti.
Sva moja slomljenost, sve moje smrti i srušeni svjetovi; sva moja radost, sve moje stvaralačke sile i sva moja stremljenja ne mogu tebe zaobići. Kada više ništa ne razumijem i kada sam sve shvatio, kada sam sve stavio pred tebe i za sve te, poput Velikog Inkvizitora, optužio; i kada na kraju vidim kako sam ostao sam, tvoj odgovor će biti prisutnost.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.
XIV. postaja: Isusa polažu u grob
Prebivanje
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te,
jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Potpuni Kristov prolazak kroz naše ljudsko iskustvo, kroz ljudsku tragičnost, negaciju i grijeh, kroz ljudsko odbijanje njegovog ljubećeg zahvata, svu svoju ozbiljnost očituje u njegovom prebivanju s mrtvima gdje se ozbiljuje mogućnost konačnog odbačenja Boga.
Naše smrtno stanje uvijek je sadržavalo i sadrži vid nade, no Krist umire više od bilo koga i uzima na sebe grijeh u njegovoj konačnoj dimenziji, u grijehu koji ne sadrži nikakvu nadu jer je sam Krist taj koji nadu donosi.
Prije nego li trijumfalno ustane, on na sebi trpi Božju odbačenost u potpunoj predanosti Ocu, Potpuno pasivan, kao umrli. Teško je dokučiti stanje njegove smrti. Ostaje nam motriti snagu unutartrojstvene ljubavi. Isus ovo čini za nas. Bog toliko ljubi čovjeka da ne dopušta supostojanje zla putem jednostavnog oproštenja. On prekida savršenu ljubavnu komunikaciju s Ocem kako bi poduhvatio naše odbijanje ljubavi, te nam omogućio ulazak u život Trojstva.
S tobom, Kriste, počivam u Velikoj suboti, pokraj tvojeg groba prebivam pokazujući kako ne pristajem na odbijanje onoga koji me ljubi kao što me nitko ljubiti neće.
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.
Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj,
i njegova pod križem žalosna Majka Marija.
