Molitva razuma

Molitva

Vrlo bi mali broj navjestitelja vjere osporavao činjenicu da je molitva važna. Ne bi poricali ni to, da je molitva najvažnija dimenzija njihova života. Ali je činjenica, da većina vrlo malo ili gotovo ništa ne moli. Oni doduše znaju, da se molitva ne bi smjela zaboraviti, da bi za molitvu morali naći vremena i da bi u njihovom životu molitva morala imati prednost. Ali sve je to «moranje» preslabo da ih ponese pa da nadvise golemu zapreku zaposlenosti i pritisak dužnosti. Eto, opet jedan telefonski poziv, još jedna sjednica, još neka knjiga, još neko društvo… Sve je to gotovo neprelazna gomila djelatnosti. U ocjeni vrijednosti molitve tako je upadljiva razlika između teorije i prakse, da je tako zorno i do sitnice opisuje majka Teodora.

Jedna je od demonskih smutnji i to, što nas želi uvjeriti, da je molitva u prvom redu stvar razuma pa prije svega zahtijeva intelektualne sposobnosti. Takvo shvaćanje sužava molitvu na razgovor s Bogom ili na razmišljanje o Bogu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnogima molitva nije ništa drugo doli razgovor s Bogom. A budući da se to shvaća previše jednostrano, moliti jednostavno znači govoriti Bogu. Već sama takva predodžba može izazvati snažne frustracije (osjećaje nezadovoljstva). Ako iznosim neki problem, očekujem rješenje; ako postavljam pitanje, očekujem odgovor; ako molim savjet, očekujem uputu. A ako mi se sve više čini da govorim u tamu, tada nije nikakvo čudo, ako uskoro posumnjam, da je moj razgovor s Bogom u stvari samo razgovor sa samim sobom.

Tada, dakako, počinjem sam sebe pitati: s kim ja to zapravo razgovaram, s Bogom ili sa samim sobom? Katkad pomišljamo, ako nismo bili uslišani, da smo valjda loše molili. Ali ponajčešće se osjećamo prevarenim i zaluđenim i zato «tu glupost» brzo napuštamo. Sasvim je razumljivo, da nam izgleda pametnije razgovarati s konkretnim ljudima – koji našu riječ trebaju, na nju odgovaraju – nego s Bogom, koji se tako vješto igra skrivača.

Ali ima još jedno gledište, koje može dovesti do sličnih frustracija. To je mišljenje, da se smisao molitve iscrpljuje u razmišljanju o Bogu i o njegovim otajstvima. Takva molitva zahtijeva veliki duhovni napor. Vrlo je zamorna, naročito kad nam razmišljanje nije najjača strana. Budući da su nam već u pameti mnogi drugi praktički i hitni poslovi, razmišljanje o Bogu postaje dodatno opterećenje. To je točno naročito stoga, što se razmišljanje o Bogu ne odvija spontano, dok se pomisao na prijeko potrebne poslove javlja sama od sebe.

Razmišljanje o Bogu pretvara Boga u predmet koji treba dobro ispitati i istražiti. Prema ovome, molitva je uspješna, kad dovodi do nove intelektualne spoznaje o Bogu.

Kao što psiholog studira neki slučaj i – pokušavajući dobiti pravi uvid – nastoji s mukom uskladiti sve podatke, tako bi neki vješt molitelj morao sve bolje poznavati Boga – razmišljajući o onom što mu je o njemu poznato.

Molitva ti je bitna? Klikni like:

Od razmišljanja o Bogu i od govorenja Bogu kratak je put do naše frustracije i malo je potrebno da posve napustimo molitvu. Sigurno, više nas zadovoljava čitanje neke knjige i spremanje propovijedi, od tog razumskog putovanja u nepoznato.

Oba ova shvaćanja molitve produkti su kulture u kojoj se visoko cijeni razumsko vladanje svijetom. Nadaleko se rasprostranilo mišljenje, da čovjek sve može shvatiti, i da se sve što se može shvatiti, može i svladati. Bog je također problem jer ima svoje rješenje i ako se ozbiljno upnemo, naći ćemo ga. Stoga i nije neobično, da je službeno odijelo duhovnih osoba akademska odjeća i da se prije stupanja u svećenički stalež traže sveučilišne kvalifikacije.

Sve ovo, naravno, ne treba značiti, da razum nema ništa s molitvenim životom ili da teološka razmišljanja isključuju molitvu. Ipak nije sasvim na mjestu prenaglašavanje uloge razuma. Ako su javne molitve duhovnih osoba, kako u crkvama tako i izvan njih, oznaka njihovog duhovnog života, onda je Bog doista vrlo revan sudionik znanstvenih skupova.

Kako očekivati pravi uspjeh, pomoć i utjehu od molitve koja se prekomjerno oslanja na razum, kad je to razumu – uz tolike redovite djelatnosti – samo jedno novo opterećenje?

U zadnjem su desetljeću mnogi otkrili granice razuma. Sve više i više uviđaju ljudi, da im je potrebno nešto daleko vrednije od zanimljivih propovijedi i svečanih molitava. Oni žele Boga istinski doživjeti. Karizmatski pokret je jasan odgovor na ovo traženje Boga u molitvi. Omiljenost Zen-a i eksperimentiranja u Crkvi pokazuju također novu, jasnu težnju za iskustvom Boga. Odjednom nas okružuju ljudi koji kažu: «Nauči nas moliti!» A mi iznenađeni opažamo, da nas pitaju za put kroz krajeve koje ni sami ne poznamo. Kriza našeg molitvenog života je u ovom: razum nam može biti pun misli o Bogu, dok nam srce ostaje daleko od njega. Baš nas o toj molitvi srca uče pustinjski oci.

Henry J. M. Nouwen, “Put srca”

Preuzeto sa zupa-nasice1.hr

Foto: Shutterstock.com

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Objavljeno: 25. srpnja 2012.

Možda vam se svidi