Futuristi kao što je Hal Lindsey tvrdili su da te pojedinosti doslovno odgovaraju bitci kojoj se svijet ubrzano primiče na prijelazu u novo tisućljeće. Na sličan način neki katolički futuristi razabiru jedinstvo svjedočanstva u Ivanovu viđenju, proročanstava iz Fatime i događaja koji su danas u vijestima.

Ne isključujem futuristička tumačenja bitaka iz Otkrivenja. Možda će se sve apokaliptične pojedinosti odigrati, na ovaj ili onaj način, kada Bog privede kraju ovo doba. Međutim, ne vjerujem da bi futurističko iščitavanje trebalo biti ono glavno na što ćemo se usredotočiti kada čitamo Knjigu Otkrivenja. Na posljetku, predviđanja mogu biti od iznimne važnosti onima koji budu živjeli u vrijeme konačne bitke. Ali to nikada ne možemo s potpunom sigurnosti znati. Naraštaji futurista živjeli su prije nas i umrli, trateći dragocjene godine na opsesiju da su Napoleon, Hitler ili Staljin bili predskazana zvijer.

Zvjerski vođe dođu i prođu, futuristički scenariji pojavljuju se i nestaju poput kolutova od dima, kao što ono što je prošle godine bilo budućnost nestaje u povijesti. Međutim, druga »značenja« Otkrivenja ostaju s nama, kao trajna potreba, kao osobni poziv.

Razbijanje simbola

Što mislimo pod drugim značenjima Svetoga pisma? Od najranijih vremena kršćanski su učitelji govorili da Biblija ima doslovno značenje i duhovno značenje. Doslovno značenje može opisivati povijesnu osobu, mjesto ili događaj. Duhovno značenje govori – kroz tu istu osobu, mjesto ili događaj – kako bi otkrilo istinu o Isusu Kristu ili o moralnom životu, ili o sudbini naših duša, ili o sve troje.

Predaja nas, pak, uči da je doslovno značenje temeljno. Međutim, određivanje doslovnoga značenja Knjige Otkrivenja vrlo je težak pothvat i nužno će biti proturječan. Na kraju krajeva, tumači su strogo podijeljeni oko pitanja opisuje li knjiga doslovno prošle ili buduće događaje – ili prošle i buduće događaje, budući da se Otkrivenje prilično konkretno može primijeniti na oboje. Sveti Augustin govorio je o tim poteškoćama u svojoj knjizi O državi Božjoj, a sveti Toma Akvinski izrazio je svoju poteškoću u djelu Suma teologije: »Ali nije lako znati što su doista ti znakovi: jer znakovi o kojima čitamo… odnose se ne samo na Kristov dolazak u vrijeme posljednjeg suda već i na vrijeme pustošenja Jeruzalema, te na dolazak Krista u neprestanom posjećivanju svoje Crkve.«1

Tumačenje Knjige Otkrivenja postaje još zamršenije jer se čini da se doslovno i duhovno značenje stapaju u Ivanovu viđenju. Dok je Ivanovo Evanđelje istančano umjetničko djelo, njegovo Otkrivenje strogo primjenjuje simbole.

Ivan priča o gradu i kaže da su njegova imena (»Egipat« i »Sodoma«) slikovita; zatim, bez daljnjeg ustručavanja, kaže koji je to doista grad (vidi Otk 11,8). Čak i kada ime zvijeri pretvori u zagonetku, jasno govori da je riječ o zagonetki.

Sada nije vrijeme da budemo pretjerano fini, čini se da nam Ivan kaže. A zašto ne? Zato što je živio u vrijeme rata.

Koliko skoro je »uskoro«?

U Otkrivenju Ivan smjera na teške kušnje s kojima su se suočavali kršćani u njegovo vrijeme. Budući da rijetko navodi imena – i nikad ne kaže datum, osim što spomene da je to bio
»dan Gospodnji« – tumači nude dugi popis kandidata za patnje iz Otkrivenja: pad Jeruzalema i uništenje hrama (70. g.), krvavi progoni cara Nerona (64. g.), kasniji progoni od strane cara Domicijana (96. g.), raniji progoni kršćana od strane Židova (50-ih i 60-ih godina).

U određenom smislu, naravno, u duhovnom smislu, sva su ta tumačenja istinita, jer Otkrivenje doista ohrabruje sve kršćane koji trpe kušnje ili progone u bilo kojem stupnju. Ali u doslovnom se značenju, u Otkrivenju, vjerujem, prvenstveno radi o padu Jeruzalema.

Od samoga početka Otkrivenje ima prizvuk neminovnosti: »Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo.« (Otk 1,1). Poruka se ponavlja tijekom cijele knjige: »Dolazim ubrzo« (vidi Otk 1,1.3; 3,11; 22,6–7.10.12.20). Sam je Isus nagovijestio da će se uskoro vratiti, čak i prije nego što prođe jedan naraštaj od njegova uskrsnuća. »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom« (Mt 16,28). »Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti« (Mt 24,34).

Danas većina nas povezuje »uskoro« s ponovnim dolaskom Isusa Krista na kraju vremena. To je svakako ispravno – i Ivan i Isus govorili su o kraju povijesti. Međutim, smatram da su isto tako prvenstveno govorili o kraju jednog svijeta – o uništenju hrama u Jeruzalemu i samim time kraju svijeta Staroga saveza, s njegovim žrtvama i obredima, njegovim preprjekama za pogane, te preprjekama između neba i zemlje. Ali parousia (ili »dolazak«) Isusa bio je više od kraja; bio je to početak, novi Jeruzalem, Novi savez, novo nebo i zemlja.2

Ivan i Isus upućuju ne samo na daleku parousiju, ili na povratak, nego na Isusovu trajnu parousiju, koja se dogodila za vrijeme prvoga naraštaja kršćana, kao što se događa i danas.
Ne smijemo zaboraviti izvorno značenje grčke riječi parousia, a to je »prisutnost«, a Isusova prisutnost je stvarna i trajna u Presvetom Oltarskom Sakramentu.3 Stoga, kada su Ivan i Isus rekli »uskoro«, vjerujem da su to doslovno i mislili, jer Crkva je kraljevstvo već započeto na zemlji i ona je mjesto parousije na svakoj misi.4

Bludnice i glasine o ratu

Ivan jasno ukazuje na to da je »veliki grad« iz 11. poglavlja Otkrivenja Jeruzalem. Napisao je: »I njihova će trupla ležati na trgu grada velikoga koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i Gospodin njihov raspet.« U Otkrivenju 17,6 bludnica, »pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih«, odzvanja starozavjetnim pogrdama protiv nevjere Jeruzalema. Ezekiel (vidi 16,2–63; 23,2–49), Jeremija (2,20; 3,3), Izaija (1,21) i drugi osuđuju grad kao bludnicu. Zatim, u Otkrivenju 20–21 vidimo kako novi Jeruzelem silazi s neba kao djevica zaručnica nakon što je uništen grad bludnica. Obratite pozornost na razliku: dva grada, jedan je bludnica, drugi djevica zaručnica. Jedan Jeruzalem zamjenjuje drugi.

Upravo su vlasti Jeruzalema razapele Isusa Krista i Jeruzalem je bio središte progona za kršćane prvoga naraštaja (vidi Dj 6,8–14; 7,57–60; 8,1–3). Glavni su progonitelji bili svećenici
i farizeji poput Savla iz Tarza. Djela apostolska opisuju neprestane progone u brojnim gradovima izvan Jeruzalema, ali u gotovo svim slučajevima progoni proizlaze iz židovske oporbe (Dj 13,45; 14,2.5.19; 17,5–9.13; 18,12–17; 21,27–32).

Priča o četiri grada (Sodomi, Egiptu, Jerihonu i Babilonu)

Pojedinosti uništenja opisane u Otkrivenju usko se podudaraju s povijesti uništenja Jeruzalema. U Otkrivenju 17–19 Ivan pokazuje grad koji je uništila vatra; Jeruzalem je u potpunosti uništila vatra. U poglavljima 8 i 9 Ivan opisuje »bezdan« koji je, prema židovskoj predaji, ležao ispod Kamena temeljca jeruzalemskoga hrama.5

Postoji još dokaza da je Jeruzalem grad koji je opisan u Otkrivenju. Otkrivenje pažljivo prati Knjigu Ezekielovu iz Staroga zavjeta, a Ezekielova glavna poruka je da će se prokletstvo saveza sručiti nad Jeruzalemom. Ispunjenje toga prokletstva vidimo u Knjizi Otkrivenja.

Jeruzalem se »duhovno zove Sodoma i Egipat«, kaže Ivan. Što su ta mjesta imala zajedničko? Bila su središta protivljenja Božjem planu. Sodoma je stajala na putu Božjem planu saveza s Abrahamom; Egipat je stajao na putu njegovu planu saveza s Mojsijem i Izraelom. Sada je Jeruzalem došao na red da se usprotivi Bogu, dok njegovi vođe progone apostole i Crkvu. Tako je Jeruzalem, poput Sodome i Egipta, morao pasti, a Otkrivenje prikazuje taj pad u obliku sedam pošasti, koje su odjek sedam pošasti koje je Bog poslao na Egipat (vidi Otk 17).

Nakon što grad padne, čujemo još više odjeka Staroga zavjeta. Naime, veliki grad pada od zvukova sedam truba u rukama anđela (Otk 8–9). Taj odlomak iz Otkrivenja usko sliijedi priču o padu Jerihona (vidi Jš 6,3–7). Oba odlomka započinju tišinom, nastavljaju se sa sedam truba koje zatrube te završavaju vikom. Jerihon se također ispriječio Božjem planu, pokušajem da se Izabranom narodu spriječi ulazak u Obećanu zemlju. Sa svoje je strane Jeruzalem, progonitelj kršćana, postao novi Jerihon te je stoga morao pasti.

Puno kasnije u Otkrivenju, kada se zemaljski kraljevi okupe za bitku na »Dan veliki Boga Svevladara« (Otk 16,14), okupe se na brdu Megidu ili Harmagedonu. To mjesto podsjeća na još jedno bolno povijesno sjećanje za Izrael. Harmagedon je bio mjesto gdje je Jošija, veliki kralj iz Davidove loze, usred vjerske obnove Jeruzalema pokošen u naponu snage zato što nije poslušao upute Božjega proroka (vidi 2 Kr 23,28–30). Jošijin poraz kod Megida oslabio je Izraelovu obranu i učinio Jeruzalem ranjivim te je uništen od strane Babilona. Ironični je preokret za kršćanski naraštaj bio da će Isus Krist – poput Jošije, kralja iz Davidove loze i obnovitelja ubijenog u naponu snage – ustrajati u poslušnosti i uspjeti tamo gdje Jošija nije, u osnivanju novoga Jeruzalema, kojem je svjedočio pad starog.

Vremena znaka

Doista je i pao, dok su vojske rimskoga cara Tita opsjedale grad 70. g. Opsada je uzrokovala glad, pošast i sukobe, koje možemo vidjeti u pustošenjima koja su donijela četiri anđeoska konjanika u 6. poglavlju Otkrivenja te sedam anđeoskih trubača u 8. i 9. poglavlju. Na manje simboličan i zastrašujuće živopisan način, možemo vidjeti te nevolje opisane u pisanim djelima židovskoga povjesničara Josipa Flavija, koji je bio očevidac. Josip Flavije opisuje Jeruzalem tako opustošen glađu da su majke, poludjele od izgladnjelosti, počele proždirati vlastitu djecu.

Pa ipak, u svim tim sukobima židovskoga rata, nijedan kršćanin nije poginuo, jer je zajednica vjernika pobjegla u planine preko Jordana do mjesta pod nazivom Pela.6 U Otkrivenju 7,1–4 možemo pročitati da su ti kršćani – njih 144 000 iz dvanaest plemena Izraela – bili sačuvani jer su bili »opečaćeni… na čelima«. Ovo podsjeća na obilježavanje onih koji su ostali Božji u Knjizi Ezekielovoj (vidi Ez 9,2–4), gdje je hebrejska riječ za »znak« tau, pretvorena u grčko slovo »T«. Godine 70. Bog je na sličan način spasio ostatak Izraela koji je bio obilježen s tau, znakom križa. Čini se da je to »pečaćenje« s tau nagovještaj krštenja, jer njih 144 000 nosi bijele haljine, tradicionalnu odjeću za krštenje; oni su »oprani krvlju Jaganjca« (očišćujući učinak smrti Jaganjčeve); Jaganjac ih vodi do »izvora žive vode« (vidi Iv 3–4; 7); a pojam »opečaćen« uobičajeno je bilo koristiti za krštenje u ranoj Crkvi (vidi Rim 4–6; Ef 1,11–14; 2 Kor 1,22).

Kršćani su nosili znak i računali su na anđeoske saveznike. U Knjizi Otkrivenja jasno je da, premda se svaki vjernik mora boriti protiv moćnih nadnaravnih sila, nijedan se kršćanin ne bori sam. Do kraja vremena, Mihael i njegovi vjerni anđeli bore se na strani Crkve – a to je, kako nam pokazuje Otkrivenje, strana koja pobjeđuje.

Prva Kristova crkva u Jeruzalemu

Zadivljujuć, često zanemaren dio povijesnih zapisa jest da je prva kršćanska crkva – smještena na gori Sionu – preživjela opsadu i uništenje.

Godine 70. rimska se Deseta legija nalazila između sionske crkve i gorućih dijelova Jeruzalema. Godine 130. kada je Hadrijan došao ugušiti drugu pobunu Židova, Jeruzalem je još uvijek bio u ruševinama, kako izvještava sveti Epifanije, »osim nekoliko kuća i male crkve Božje na mjestu gdje su učenici išli u Gornju sobu«.

Od svih svetih mjesta unutar i oko svetoga grada, zašto je Bog sačuvao Gornju sobu? Prema predaji, to je bilo mjesto gdje je Isus ustanovio euharistiju i mjesto gdje je Duh Sveti sišao na blagdan Duhova. Stoga je to bilo mjesto gdje su kršćani prvi put bili nahranjeni uoči neizbježne gladi, gdje su opečaćeni Duhom kako bi bili sigurni u nadolazećem uništenju. Izgleda da je upravo ta crkva bila očuvana od inače potpunog uništenja Jeruzalema.

Duhovni Semiti

Ponovno se moramo suočiti s pitanjem je li Ivanovo Otkrivenje – pa i samo kršćanstvo – antisemitska ili antižidovska. Nije li analiza židovskog rata u Otkrivenju presurova? Je li Ivan jednostavno udarao Izabrani narod dok je već bio na podu?

Naš odgovor na ta pitanja mora biti odlučno ne. Antisemitizam je duhovno neprihvatljiv te čini Otkrivenje beznačajnim. Naime, Ivanovo viđenje nema smisla ukoliko Izrael nije prvorođeni od svih naroda. Kao naš najstariji brat, Izreal nam je bio primjer.

To možete jasno vidjeti ako ikada posjetite Rim. Tamo je Titov slavoluk, spomenik podignut da bi se proslavila pobjeda toga rimskog generala nad Židovima. U kamenu su uklesani prizori bitke i vojnika koji odnose plijen uništenja Jeruzalema. Tamo, usred plijena, nalazi se menora iz hrama, sedam zlatnih svijećnjaka.

Prizori na slavoluku potresno odgovaraju Isusovoj poruci u Otkrivenju: »Inače dolazim k tebi i – uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš« (Otk 2,5). Prisjetite se da sam Isus stoji među svijećnjacima (vidi Otk 1,12–13) pa je stoga uklanjanje svijećnjaka značilo uklanjanje Božje prisutnosti. Ipak, tu Gospodin nije govorio Jeruzalemu, već efeškoj Crkvi, čija se ljubav prema njemu ohladila. Upozorio je kršćane iz Efeza da će, ukoliko se ne obrate, doživjeti istu sudbinu kao i njihov stariji brat, Izrael.

Žalosna je istina da je Efez doista izgubio svoj svijećnjak, a to se dogodilo i sa Smirnom, Pergamom, Tijatirom, Sardom, Filadelfijom i Laodicejom – baš svim Crkvama koje se spominju u Knjizi Otkrivenja. Ti gradovi, koji su nekoć bili napredna kršćanska središta, izgubili su svoju vjeru. Danas su svi pretežno muslimanski, a katolicima koji tamo žive potrebna je posebna dozvola čak i za samo slavljenje mise.

Razmislite: Efez je bio dom Blaženoj Djevici Mariji, svetima Ivanu, Pavlu, Barnabi, Timoteju, Apolonu – prava dvorana slavnih među likovima Novoga zavjeta. Pa ipak, Efez je izgubio svoj svijećnjak, kao što se prije dogodilo Jeruzalemu i kao što će se kasnije dogoditi drugim uspješnim Crkvama.

Ne, poraz Izraela nije povod za slavlje. Trebali bismo od toga zadrhtati – jer ne samo da se to može dogoditi kršćanima već jest, u više navrata, i vjerojatno će se još događati. Ako prvorođeni Izrael nije uspio, ne ćemo ni mi, mlađa braća, kad god postanemo oholi i samopouzdani.

Stoga su, ponavljam, antisemitizam i antijudaizam duhovno pogubni i glupi. Riječima pape Pija XI.: »Duhovno, mi smo Semiti.«7 Ne možete biti dobar katolik dok se ne zaljubite u vjeru i narod Izraela.

U njihovoj koži

Ipak, stari se Jeruzalem morao povući pred novim Jeruzalemom: Novi savez, novo stvaranje, novo nebo i nova zemlja. Nakon dvije tisuće godina nama kršćanima ta se činjenica čini sasvim očekivanom. Ali ako se vratimo u vrijeme Ivanova Otkrivenja, otkrit ćemo da nas sama pomisao na pad Jeruzalema čini tjeskobnima. Jeruzalem je, na kraju krajeva, bio sveti grad djece Izraela, a većina prvih kršćana bili su Židovi. Morali su se suočiti s uništenjem hrama, najljepše građevine na zemlji, i nestankom svećenstva koje je postojalo više od tisuću godina, nakon što ga je Bog utemeljio na brdu Sinaj. Sam je Isus plakao zbog ljubavi prema Jeruzalemu, čak i dok su gradski oci smišljali njegovo pogubljenje. Za te je prve kršćane uništenje Jeruzalema bilo povod za silnu tjeskobu.

Jeruzalem i hram doista su nestajali pred njihovim očima. Kršćanima je trebalo nešto što će ih umiriti. Tražili su objašnjenje. Očajnički su iščekivali Božje objavljenje.

Po Ivanu Bog je objavio svoju osudu iz saveza nad starim Jeruzalemom. Grad je navukao na sebe gnjev svojom nevjerom, razapinjanjem Sina Božjega i proganjanjem Crkve. Znajući to, kršćani su mogli shvatiti značenje vlastita progona i mogli su shvatiti zašto više ne smiju gledati prema starom Jeruzalemu u potrazi za pomoći i spasenjem.8

Morali su se okrenuti novom Jeruzalemu koji je, pred Ivanovim očima, silazio s neba.

Gdje se spustio? Na brdo Sion, gdje je Isus blagovao svoju posljednju Pashu i ustanovio euharistiju. Tamo gdje je Duh Sveti sišao nad apostole na Duhove, gdje su se kršćani do 70. g. okupljali na slavljenje euharistije – i gdje je Jaganjac stajao s vjernim Izraelovim ostatkom (Otk 14,1) koji je bio opečaćen protiv skoroga uništenja. Novi je Jeruzalem sišao na zemlju, tada kao i sada, na mjestu gdje su kršćani slavili gozbu Jaganjčevu.9

Ubojiti Jaganjac

U misi su rani kršćani nalazili snagu usred progona. Od jedne trajne žrtve Isusa Krista dolazi pomoć i spasenje za Crkvu. Misa je mjesto gdje kršćani udruže snage s anđelima i svecima kako bi slavili Boga, kao što nam pokazuje Knjiga Otkrivenja. Misa je mjesto gdje je Crkva primila »sakrivenu manu« kao hranu u vremenima kušnje (vidi Otk 2,17). Misa je mjesto gdje su se molitve svetaca na zemlji uzdizale poput tamjana da bi se združile s molitvama anđela na nebu – i upravo su te molitve promijenile tijek bitaka i tijek povijesti. To je ratni plan Otkrivenja. Tako je kršćanstvo nadvladalo naizgled nepobjedive neprijatelje, u Jeruzalemu i u Rimu.

Čak i nakon pada Jeruzalema pojavljivali su se drugi neprijatelji kojima je namjera progoniti Crkvu Božju. U svim vremenima Crkva se suočava s moćnim vojskama i oružjem progonitelja. Međutim, i oružje i legije i strategije će propasti. Veliki će generali na kraju pasti u smrt. A kada Jaganjac uđe u borbu, »Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama: ‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!’« (Otk 6,15–17).

Crkva je vojska Jaganjčeva, sile Siona očuvane nakon uništenja Jeruzalema. Vojska Jaganjčeva crpi snagu iz nebeske gozbe.10

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

—————————

1 Summa Theologica III, Suppl. q. 73; vidi također Sveti Augustin, Poslanica 80, koju citira sveti Toma.

2 Karl Adam, The Christ of Faith (New York: Pantheon Books, 1957), str. 283–84: … »Stoga katolički komentatori više vole objašnjenje da se riječi našega Gospodina u ovom govoru [govor na Maslinskoj gori] trebaju tumačiti kao proročko viđenje… U tom kontekstu, pad Jeruzalema dobiva primarnu važnost u povijesti spasenja. Jer to nije pad bilo kojega običnog grada, već pad Staroga saveza, božanski sud nad prvorođencem Gospodnjim, jer nisu znali vrijeme vlastita pohođenja. Po Isusovu proročkom viđenju, pad Jeruzalema označava prvi čin osude svijeta, istinski uvod u nadolazeći posljednji sud. Isusu je pad grada već bio dio velike novosti koja je neopazice došla na svijet s njegovim poslanjem, a svoje ispunjenje će dostići u parousiji Gospodinovoj. Upravo zato što će se pad Jeruzalema, uvertira u posljednji sud, dogoditi za vrijeme ovog naraštaja, doista će mnogi od Kristovih slušatelja svjedočiti tom sudu.«

3 Za više o bliskoj i dubokoj vezi između Stvarne Prisutnosti i parousije, P. Hinnebusch, »The Eucharist and the Parousia«, u Homiletic and Pastoral Review (studeni 1994): 15–19; G. Wainwright, Eucharist and Eschatology (New York: Oxford University Press, 1981); F.-X. Durrwell, The Eucharist: The Presence of Christ (Denville, NJ: Dimension, 1974); Jean Galot,
»The Theology of the Eucaristic Presence«, u Review for Religious 22 (1963: 407–26; A. J. Kenney, »Until He Comes; Eschatology and the Eucharist«, u The Clergy Review 41 (1956): 514–26.

4 Joseph Ratzinger, Eschatology, str. 201–202: »Po svojoj naravi, Gospodinov se povratak može opisati samo slikama. Novi je zavjet crpio svoj maštoviti materijal u toj poveznici iz starozavjetnih opisa dana Gospodnjeg… Drugi su materijali nadodani posuđivanjem iz kulta… i liturgije… Na temelju toga možemo dati vjernu ocjenu jezika kozmičkog simbolizma u Novom zavjetu. Taj je jezik liturgijski jezik…« Nastavlja ovako: »Ta analiza omogućava nam da izvedemo dva zaključka: kozmičke slike Novog zavjeta ne mogu se koristiti kao izvor za opisivanje budućeg niza kozmičkih događaja. Svi pokušaji takve vrste su pogrješni. Umjesto toga, ti tekstovi čine dio opisa otajstva parousije na jeziku liturgijske predaje. Novi zavjet skriva i otkriva neopisivi dolazak Kristov, koristeći jezik posuđen iz tog područja, kojem je milostivo omogućeno da izrazi u ovom svijetu svrhu veze s Bogom. ‘Parousia’ je najveće intenziviranje i ispunjenje liturgije. A liturgija je ‘parousia’, događaj poput ’parousije’ koji se odvija među nama.« (str. 202–203). Ratzinger dodaje: »Svaka euharistija je ‘parousia’, Gospodinov dolazak, pa ipak euharistija je još više napeta žudnja da On otkrije svoju sakrivenu Slavu« (str. 203). Ovako zaključuje: »Gledano iz te perspektive, tema paruzije prestaje biti nagađanje o nepoznatom. Ona postaje tumačenje liturgije i kršćanskog života u njihovoj intimnoj povezanosti…« (str. 204). [naknadno stavljen naglasak].

5 Za drevne predaje povezane s »kamenom temeljcem« (na hebrejskom `eben shetiyah), na kojem je bio sagrađen jeruzalemski hram (i gdje je trenutno smještena Kupola na Stijeni), B. F. Meyer, »The Temple at the Navel of the Earth«, u Christus Faber: The Master-Builder of the House of God (Pittsburgh: Pickwick Press, 1992), str. 21–79; isti, The Aims of Jesus (Philadelphia: Fortress Press, 1979), str. 185–87; Z. Vilnay, Legends of Jerusalem (Philadephia: Jewish Publication Society of America, 1973), str. 5–49: J. Jeremias, Golgotha (Leipzig: Pfeiffer, 1926), str. 66–68; A. J. Wensinck, The Idea of the Western Semites Concerning the Navel of the Earth (Amsterdam: Johannes Muller, 1916), str. 22–35, 54–65. Za zanimljiv pogled na očitu vezu u Otkrivenju 20 između »kamena temeljca« i »vezanja Zmaja« tijekom »tisućljeća« (tj. razdoblja saveza Davidove loze od osvajanja Jeruzalema 1003. pr. Kr. do Isusova rođenja), kada je zemaljski Jeruzalem služio kao privremeni prototip Kraljevstva Novog saveza, Scott Hahn, The End: A Bible Study on the Book of Revelation (serija od 13 kaseta koje izdaje St. Joseph Communication, West Covina, California; 1993), i V. Burch, Anthropology and the Apocalypse (London: Macmillan, 1939), str. 139–209; E. Corsini, The Apocalypse (Wilmington, Delaware: Michael Glazier, 1983), str. 361–85; i R. A. White, Preterism and the Orthodox Doctrine of Christ’s Parousia (magistarski rad, Trinity Evangelical Divinity School, 1986), str. 42–46.

6 Za dobar argument smještanja Otkrivenja u razdoblje prije 70. g. (tj. tijekom Neronovih progona, prije Židovske pobune), K. L. Gentry, Before Jerusalem Fell: Dating the Book of Revelation (Tyler, Texas: I. C. E., 1989).

7 Navedeno u J. L. McNulty u »The Bridge«, The Bridge I (1955), str. 12.

8 Za više o zemaljskom Jeruzalemu 70. g. kao prvenstvenom objektu suda božanskog saveza u Otkrivenju (protiv Rima), A. J. Beagley, The ‘Sitz Im Leben’ of the Apocalypse with Particular Reference to the Role of the Church’s Enemies (New York: Walter de Gruyter, 1987); također vidi D. Chilton, The Days of Vengeance: An Exposition of the Book of Revelation (Tyler, Texas: Dominion Press, 1987).

9 B. F. Westcott, The Historic Faith (New York: Macmillan, 1890), str. 90: »Pad Jeruzalema bio je za religioznu povijest svijeta kraj potpun koliko i smrt. Ustanovljenje duhovne Crkve bio je početak tako veličanstven kao i uskrsnuće.«

10 Vidi Ignace de la Potterie, »The Apocalypse Has Already Happened«, u 30 Days 9 (1995): 56–57.