'OBRED' - KNJIGA O EGZORCIZMU DANAS (2)

Koje su vrste đavlova djelovanja u ljudskim životima i zašto ih Bog dopušta…

Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog ‘Stvoritelj neba i zemlje’, a Nicejsko-carigradsko objašnjava: ‘svega vidljivoga i nevidljivoga’. U drugom nastavku niza o egzorcizmu otkrivamo što Crkva naučava o nevidljivom svijetu duhovnih bića – anđelima i demonima, te zašto Bog dopušta đavlu da naudi čovjeku? Također, upoznat ćemo i načine na koje đavao djeluje!

Vrag

Flickr.com

Sposobnost za ljubav u potpunosti je uništena u psihologiji demona. Demon zna, ali ne ljubi. Zadovoljstvo koje crpi čineći zlo isto je ono zadovoljstvo što ga čovjek osjeća kada se osvećuje neprijatelju – to je zadovoljstvo prepuno mržnje. (o. José Antonio Fortea)

Predodžba se đavla tijekom vremena mijenjala, ponajprije u funkciji objašnjenja postojanja zla u svijetu što ga je stvorio svemogući Bog koji ljubi čovjeka.

Riječ đavao dolazi iz grčkoga jezika, od riječi diabolos, koja znači “neprijatelj, klevetnik, protivnik”. U vrijeme kada je hebrejski tekst Biblije, oko 200. pr. Kr., preveden na grčki (prijevod poznat pod nazivom Septuaginta), Grci su riječ đavao često rabili umjesto hebrejske riječi satan, koja znači “tužitelj”.

U Staromu zavjetu, pisanomu između 1000. i 100. pr. Kr., đavao se spominje tek nekoliko puta, no on čak ni tada nije opisan na način koji bi ukazivao na to da je riječ o suvislu, uosobljenu biću. Razlog su tome neki teolozi, poput Tome Akvinskoga, vidjeli u tome što se Mojsije “obraćao neuljuđenu narodu” i što nije htio promicati nikakva vjerovanja koja bi ih mogla dovesti u iskušenje da štuju lažne idole. Neki su drugi teolozi pripisivali nedostatak bilo kakve suvisle demonologije u Staromu zavjetu činjenici da su Izraelci imali strog i jasan zakon koji je zabranjivao svaku magiju.

Sotona se najuočljivije pojavljuje u Knjizi o Jobu, no kao što neki učenjaci ističu, njegovo je ime ovdje isključivo titula. Sotona ovdje i dalje ima pristup nebeskomu dvoru i biva, kako se čini, oruđe u Božjim rukama, nekom vrstom “javnoga tužitelja”. U toj ulozi uspijeva nagovoriti Boga da mu dadne moć da može mučiti Joba kako bi provjerio njegovu odanost Bogu (Job 1,6–12).

U Novomu zavjetu, pak, đavao ima daleko važniju ulogu. Zbog istočnoga grijeha, prije Kristova dolaska “sav je svijet pod Zlim” (1 Iv 5,19). Da bi premostio ovaj jaz, Bog na ovaj svijet šalje svojega jedinog Sina. O takvu poimanju jasno, izravno i opetovano svjedoče sinoptička evanđelja. “Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska” (1 Iv 3,8).

Novi zavjet vrvi opisima bitaka u kojima se sukobljavaju ova dva protivnika. Sotona izravno napastuje Krista u pustinji (Mt 4,1–11; Mk 1,13; Lk 4,1–13) i neizravno nasrće na njega koristeći se njegovim sljedbenicima i napastujući ih (Mt 13,19), nanoseći im tjelesne ozljede (Lk 13,11) te ih opsjedajući (Mk 1,23–28). Isus uči svoje učenike molitvi Očenaša i sučeljava se s đavlom izravno istjerujući zloduhe.

***

Vjerovanje u duhove, posrednike između Boga i čovjeka, prisutno je u gotovo svim religijama. Tako su Asirci, primjerice, imali mnoštvo knjiga (napisanih na glinenim pločicama) u kojima su bile zapisane magične riječi i zaklinjanja koja su služila istjerivanju zlih duhova.

Grci su vjerovali da postoje dvije vrste “demona” (daimones): dobri i zli. Poznato je, primjerice, da je Sokrat svoje filozofsko nadahnuće pripisivao daimonu.

Vjerovanje u anđele katolicima je članak vjere koji se temelji na božanskoj objavi i učenju Crkve: “Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog ‘Stvoritelj neba i zemlje’, a Nicejsko-carigradsko objašnjava: ‘svega vidljivoga i nevidljivoga’.”

Brojni odlomci u Bibliji potvrđuju da su anđeli stvorena bića. Sveti Pavao piše Kološanima: “Ta u njemu [Kristu] je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno” (Kol 1,16).

Anđeli nastanjuju prirodni red ili hijerarhiju bića, a njihova je svrha odražavati slavu Božju. Toma Akvinski u svojoj pozamašnoj knjizi pod naslovom Summa Theologiae o anđelima piše: “Neka bestjelesna bića moraju postojati jer je ono čemu Bog prvotno cilja u stvaranju dobro, a ono se sastoji u sličnosti sa samim Bogom […] pa stoga savršenost svemira zahtijeva postojanje stanovite vrste razumnih bića.”

Mnogi teolozi drže da je posve prirodno vjerovati u postojanje viših razumnih bića uzvišenijih od ljudi, osobito uzmu li se u obzir uređenost i različiti stupnjevi inteligencije što postoje u svijetu, počev od jednostaničnih organizama, sve do čovjeka. “Bilo bi krajnje neobično kada bi [čovjek] bio posljednja karika u ovomu lancu”, piše Pie-Raymond Régamey.

***

Katekizam Katoličke Crkve naučava da je Sotonu stvorio Bog i da je on prvotno bio dobri anđeo: “Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli.”

Kao izraz svoje ljubavi Bog je anđele obdario slobodnom voljom kako bi mu oni mogli uzvratiti ljubavlju i biti slični Bogu koji “je ljubav” (1 Iv 4,16). Po kršćanskoj tradiciji, jednostavnim riječima rečeno, stvorenim bićima ljubav je neka vrsta metafizičke neminovnosti budući da ova bića mogu potpuno ostvariti svoje potencijale jedino po ljubavi. A kako ljubav koja nije slobodno darovana doista nije prava ljubav, to znači da su anđeli (jednako kao i ljudi) morali imati sposobnost izbora. No Bog je znao da oni ovu slobodu, nakon što ju im je jednom darovao, mogu iskoristiti i za zlo i za dobro. “Nakon što je čiste duhove stvorio slobodnim bićima, Bog je u svojoj providnosti svakako morao predvidjeti mogućnost da anđeli zgriješe”, kaže papa Ivan Pavao II.

Prije no što ih je pripustio božanskomu gledanju (tj. omogućio im neposredno iskustvo Boga u raju), Bog je anđele podvrgnuo kušnji. Većina je njih ostala vjerna Bogu, no manji broj, predvođen Sotonom, odlučio se “pobuniti”, htijući biti ispred Boga.

Nakon što su anđeli zgriješili, Bog im je uskratio svoju trajnu milost i osudio ih na “vječnu kaznu” (Mt 25,46). Ovu kaznu teolozi nazivaju “bolom gubitka”. Pali su anđeli otpali od jedinoga izvora koji im je jamčio sreću: od Boga. Zlodusi su izloženi vječnim mukama u tomu “paklu”; oni tvrdoglavo ustrajavaju u mržnji prema Bogu koja “stalno raste” i izobličuje njihovu narav.

Sotona je, po kršćanskoj tradiciji, bio vrhovni pali anđeo, najblistavije i najsavršenije od svih Božjih stvorenja. Biblija nam jasno stavlja do znanja da je njegov položaj viši u odnosu na druge pale anđele: “Đavao i anđeli njegovi” (Mt 25,41), “poglavica đavolski” (Lk 11,15), “Zmaj i njegovi anđeli” (Otk 12,7–9).

Nakon što je Origen Sotonin pad pripisao njegovoj oholosti, Sotona dobiva još jedno ime – Lucifer. Ime Lucifer uzeto je iz jednoga Izaijina stiha u kojemu se koristi kao metafora pri opisu babilonskoga kralja. “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru narodâ! U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići” (Iz 14,12–13). Neki se teolozi protive ovakvu povezivanju. Dapače, pojedini egzorcisti poput oca Amortha drže da su Lucifer i Sotona dva zasebna zloduha. Unatoč tome, tradicija povezivanja Lucifera s đavlom nastavlja se i dalje, premda Katolička Crkva ustrajava u tvrdnji da naziv “Lucifer” simbolizira stanje od kojega je đavao otpao te da nije riječ o vlastitomu imenu.

Nakon što su anđeli “pali”, Bog je stvorio materijalni svijet, uključujući i prve ljude. Nakon toga Sotona je svoju srdžbu usmjerio prema čovjeku i, po riječima Ivana Pavla II., “usadio u čovjeka neposluh, suparništvo i protivljenje Bogu, koji su bili postali jedini razlog njegova postojanja”. Knjiga Postanka govori o tome da je Sotona, uzevši lik zmije, naveo Adama i Evu na grijeh.

Posljedica čovjekova grijeha i njegova okretanja leđa Bogu očituje se u činjenici da je Bog Sotoni dao stanovitu moć nad čovjekom. Biblija ga naziva “knezom ovoga svijeta” (Iv 12,31) i “bogom ovoga svijeta”(2 Kor 4,4).

***

U ranoj je Crkvi pitanje naravi anđela često bilo uzrokom stanovite zbrke. Justin Mučenik, koji je živio u drugomu stoljeću, vjerovao je da su tijela palih anđela gušća od tijela dobrih anđela te da se oni hrane posebnom hranom (Ps 78,25; 105,40).17 Riječ anđeo može nas zavesti na krivi put. Izvedena iz hebrejske riječi mal’ak, ili iz grčke riječi angelos, ona označava “izaslanika” ili “glasnika”, pri čemu ovi izrazi ukazuju više na službu koju anđeli vrše nego na njihovu narav.

Crkva danas uči da su anđeli bestjelesna, duhovna bića. Sveti Augustin kaže: “Naziv ‘anđeo’ označava njihovu službu, ne njihovu narav. Tražite li naziv za njihovu narav, on glasi ‘duh’; tražite li, pak, naziv za njihovu službu, on glasi ‘anđeo’: ono što oni jesu označavamo riječju ‘duh’; ono što čine označavamo riječju ‘anđeo’.”

Tijekom vremena mnogo se nagađalo o istinskoj naravi čistoga duha. I premda njegovi spisi o tomu predmetu nisu dio službenoga crkvenog nauka, većina se katoličkih teologa povodi za učenjem Tome Akvinskoga, poznata i pod imenom “anđeoski naučitelj”. Akvinac objašnjava da čisti duhovi nisu načinjeni od materije i forme, već od biti i egzistencije, čina i potencijalnosti. Ono u čemu su crkveni oci podbacili, reći će Akvinac, jest to što nisu pridavali dovoljno važnosti inteligenciji anđela. Zahvaljujući svojoj naravi, koja je u potpunosti duhovna, anđeli su dovršena bića i zauzimaju “prvo i najviše mjesto u hijerarhiji stvorenja” i po tome su sličniji Bogu koji je čisti duh nego čovjeku koji je mješavina duhovnoga (duša) i materijalnoga (tijelo).

Svaki je anđeo zasebno biće, obdareno razumom i slobodnom voljom. To, međutim, ne znači, kao što sveti Toma objašnjava, da su anđeli načinjeni isključivo od razuma, već da njihovo znanje proistječe iz razuma, dočim ljudska duša stječe znanje i putem razuma i putem osjetila. Kao što teolog A. M. Lepicier primjećuje: “Anđeo posjeduje takvu sposobnost pronicanja da može jednim pogledom obuhvatiti sve područje znanosti koje se nadaje njegovoj percepciji, baš kao što i mi ljudi možemo jednim pogledom obuhvatiti cijelo vidno polje koje se pruža pred našim očima.”

Najvažnija distinkcija koju Toma Akvinski, kada je o službi egzorcista riječ, ističe zacijelo je ona po kojoj anđeli (ili zlodusi), budući da su neprotežni, ne mogu biti fizički prisutni na nekomu mjestu kao što to može čovjek. U tomu smislu oni se ne nalaze nigdje. Drugim riječima, kada kažemo da je zloduh pomaknuo neki predmet (primjerice da je zalupio vratima ili da je gurnuo stolicu zbog čega je ona dospjela na drugi kraj prostorije), to znači da zloduh djeluje na taj predmet.

Kada kažemo da su anđeli nematerijalni, to znači da se oni ne kreću od točke A do točke B, već da svoju aktivnost iznenada premještaju s jedne točke ili mjesta na neku drugu točku ili mjesto. Pojedini teolozi uspoređuju ovo kretanje s aktivnošću ljudskoga uma koji je u jednomu jedinom trenutku sposoban prenijeti svoju misao na daleko ili ih prenositi čas na jedan, čas na drugi predmet.

S obzirom na to da Bog, po nauku Crkve, nikada ne odbacuje svoja stvorenja, čak ni onda kada se ona njegovim darovima koriste za neku zlu svrhu, više je nego očito da je đavao zadržao svoj raniji anđeoski položaj i svoje moći. Ipak, kao što sveti Augustin ustvrđuje, Bog Sotoni ne daje odriješene ruke jer inače “nijedan čovjek ne bi ostao živ na zemlji”. Teolozi drže da je djelovanje đavla i drugih palih anđela ograničeno na dvojak način: ponajprije, oni su, kao stvorena bića, ograničeni već samom svojom naravi i, drugo, ograničeni su Božjom voljom.

Đavlova ograničenja koja proizlaze iz njegove naravi

Katolička Crkva uči da je đavao, koliko god bio nadmoćan čovjeku, ipak ograničeno biće. Tako on, primjerice, ne može činiti istinska čudesa budući da je čudo, već po definiciji, nešto što nadilazi moć stvorenih bića. Sposobnost činjenja čudesa zahtijeva “nadnaravnu” moć, a Sotona posjeduje samo “mimonaravne” moći. Usprkos tome, đavao može stvoriti privid čuda budući da mu njegova moć omogućuje nadilaženje ljudskih sposobnosti.

Đavao je, jednako tako, ograničen i u svojoj sposobnosti pronicanja u skrovite tajne ljudskoga srca budući da u ovo područje, po mišljenju teologa, može ući isključivo svemogući Bog. Usprkos tome, egzorcisti vjeruju da đavao zna sadržaj naših misli jer se koristi nadmoćnom moći zapažanja, baš kao što liječnik o zdravstvenomu stanju svojega pacijenta zaključuje opipavajući mu b̀ı̀lo.

Đavao ne može predvidjeti što će se zbiti u budućnosti, kažu egzorcisti. Ipak, zahvaljujući poznavanju ljudske naravi, kao i moćima što ih kao duh posjeduje, on može hiniti sposobnost proricanja, “pretkazujući” točno što će se zbiti u budućnosti.

Đavao je ograničen Božjom voljom

Drugo je ograničenje đavlove moći posljedica postojanja Božje volje. Kršćanska tradicija razlikuje položaj đavla kao od Boga stvorena nižega bića i njegova lažna ugleda kao “boga zla” (ovo stajalište zastupaju mnogi sotonistički kultovi). Katolička Crkva stoga ističe da đavao, usprkos tome što zahvaljujući svojemu anđeoskom položaju ima veću moć od čovjeka, nije sposoban učiniti ništa ako mu Bog to ne dopusti. Knjiga o Jobu svjedoči o činjenici da Bog može obuzdati đavla: “Nek ti bude! – reče Gospodin Sotoni. – Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži” (Job 1,12).

Mnogi se pitaju: zašto Bog dopušta đavlu da naudi čovjeku? Iako na ovo pitanje nije lako odgovoriti, katolički se teolozi, poput Tome Akvinskoga, trude pokazati da Bog dopušta đavlu da djeluje zato da bi zlo preokrenuo u dobro. Bog đavlu dopušta da djeluje na različite načine, a egzorcisti ih raščlanjuju u dvije vrste: na redovne i izvanredne.

Đavlovo redovno djelovanje

Uobičajeno djelovanje đavla očituje se u podvrgavanju čovjeka napastima. U osnovi napastovanje nije ništa drugo nego poticanje čovjeka na grijeh. Da bi neki naš čin bio grješan, moramo najprije znati da je on moralno neispravan jer bismo inače bili krivi samo zbog neznanja, ne i grijeha. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: “Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. […] Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim” (7,15–23). Đavao je najaktivniji upravo po ovoj svojoj sposobnosti da nas natjera na suprotstavljanje dobru u našoj naravi. Usprkos tome, teolozi odmah dodaju da je pogrješno misliti da sve napasti dolaze od đavla. Kao što Toma Akvinski kaže: “Đavao nije uzrok svakomu našem grijehu: čovjek, naime, ne počinja uvijek grijeh na đavlov poticaj – neki su grijesi posljedica čovjekove slobodne volje i slabosti njegova tijela.” Katolička nas Crkva uči da opiranje napastima jača našu dušu i rast u milosti i krjeposti.

Đavlovo izvanredno djelovanje

“Izvanredna” je svaka đavlova aktivnost koja se smatra jačom od napasti. Tijekom vremena egzorcisti su rabili mnoštvo izraza u nastojanju da opišu raznovrsne načine na koje đavao i drugi zlodusi neposredno napadaju ljude. Nakon objavljivanja novoga obrednika egzorcizama godine 1998. Talijanska je biskupska konferencija zamolila Međunarodno udruženje egzorcista da sastavi popis termina kojima bi se svatko mogao služiti. Đavlovo je izvanredno djelovanje razvrstano u četiri glavna područja:

  • uznemirivanje
  • zlostavljanje
  • opsesija
  • đavolsko opsjednuće.

Uznemirivanje

Uznemirivanje je prisutnost aktivnosti zloduha na određenomu mjestu ili njegovo djelovanje na neki predmet pa tako kažemo da neku “kuću posjećuju duhovi”.

Kada je riječ o uznemirivanju, radi se o cijelomu nizu raznovrsnih pojava kao što su neobjašnjivi zvukovi ili buka: čuju se tajanstveni koraci ili bučno lupanje vratima, katkada i smijeh ili krikovi; u prostoriji u kojoj se nalazimo iznenada se snizi temperatura ili odjednom počne puhati hladan vjetar, iako nije jasno od kuda puše; predmeti iznenada nestaju i pojavljuju se na sasvim drugomu mjestu; osjećaju se neke strane prisutnosti ili neugodni mirisi; struja iznenada nestaje ili dolazi do kvara na električnim uređajima; slike što vise o zidu neobjašnjivo lupaju i padaju s njega; vrata i prozori otvaraju se i zatvaraju, premda ih nitko nije dodirnuo; posuđe i drugi predmeti počinju lebdjeti i letjeti prostorijom.

Jedan egzorcist opisuje kako je jednom otišao u posjet jednoj obitelji s nakanom da blagoslovi njihovu kuću te kako je, došavši tamo, na različitim predmetima, između ostaloga i na komadima odjeće pospremljenima u ladicama, čak i na novoj-novcatoj posteljini zapakiranoj u plastičnim vrećama, vidio tajanstvene mrlje nalik mrljama krvi. U istoj je kući krunica s ukrašenim staklenim zrncima pronađena gdje visi o stražnjemu dijelu vrata, a sva su zrnca na neobjašnjiv način nestala. Iste noći, nešto kasnije, zrnca su pronađena zdrobljena u najfiniji prah u obliku malene i uredno spremljene hrpice izvan kuće.

Drugi primjer: neka je žena ispekla kolač i ostavila ga na kuhinjskomu stolu, a kada se nešto kasnije vratila, kolač se nalazio na vrhu kuhinjskoga kredenca, iako u kući nije bilo nikoga osim nje.

Općenito govoreći, kažu egzorcisti, ovakva i slična uznemirivanja zbivaju se zbog mnoštva razloga: katkada se u kući nalazi predmet na koji je bačeno prokletstvo, a katkada je prokletstvo bačeno na samu kuću; razlog može biti i u tome što se u kući održavaju okultne aktivnosti poput spiritističkih seansa ili zločinačke aktivnosti poput prostitucije ili raspačavanja droge; do uznemirivanja može doći i zbog toga što se u kući izvodi sotonistički obred; u nekoj se kući, opet, dogodilo sablasno ubojstvo ili je netko od ukućana digao ruku na sebe. Po mišljenju egzorcista, ovakve pojave obično uzrokuje osoba napadnuta od neke zle prisutnosti, zbog čega ih ne bismo trebali uvijek pripisivati zloduhu koji uznemiruje kuću.

U takvim i sličnim slučajevima egzorcist obično ne poseže za obredom egzorcizma, već se zadovoljava time da podijeli običan blagoslov mjesta i rekne misu u kući.

Zlostavljanje

Nazvano i “fizičkim napadom”, zlostavljanje se najčešće manifestira u tajanstvenim udarcima po žrtvi ili u ogrebotinama i laganim ranama koje se neobjašnjivo i bez uočljiva razloga pojavljuju na tijelu žrtve. Na koži nekih ljudi pojavljuju se neobični znakovi, katkada čak i slova, dok drugi kažu da ih je neka nevidljiva sila gurnula niz stubište ili izbacila iz kreveta. Biblija potvrđuje da đavao može prouzročiti tjelesnu slabost ili ovu ili onu vrstu bolesti. Tako Isus u Lukinu Evanđelju iscjeljuje ženu koju je zgrčio “duh bolesti” (13,10–16). Žrtve ovakvih izravnih napada obično su ljudi najtješnje povezani s Bogom, poput svetaca. Sv. Katarina Sijenska (1347.– 1380.), sv. Terezija Avilska (1515.–1582.), sv. Ivan Vianney (1786.–1859.), sv. Gemma Galgani (1878.–1903.) – navedimo ih samo nekoliko – svi su oni u određenomu razdoblju života bili žrtve đavolskoga zlostavljanja kao, uostalom, i sam sv. Pavao čiji se “trn u tijelu” (2 Kor 12,7) obično pripisuje djelovanju zloduha.

Kao što svjedoči Knjiga o Jobu, žrtve ovih napada katkada trpe posljedice djelovanja zloduha u poslu, no đavlova se aktivnost manifestira jednako tako i u lošemu stanju zdravlja žrtve ili u njezinim lošim odnosima s drugim ljudima. Svrha mu je odvojiti ljude od njihove sredine i dovesti ih do očajanja kako bi što lakše okrenuli leđa Bogu.

Opsesija

Opsesija se naziva i “đavolskim napastovanjem”, a očituje se u žestokim i upornim napadima na um žrtve. Pri ovoj vrsti napada žrtvu najčešće spopadaju nasumične i opsesivne misli koje, premda najčešće apsurdne, znaju biti tako uporne i žestoke da ih se žrtva ne može osloboditi. Nevoljnik osjeća da ga muči neka fiksacija koja je potpuno ovladala njegovim mislima. Ove misli mogu natjerati žrtvu na pomisao da gubi razum, zbog čega zapada u još veću tugu i očajanje. Kao što talijanski egzorcist, otac Francesco Bamonte, primjećuje: “Neke od takvih misli i poriva tjeraju ljude da naude drugima; neke, opet, nagone ljude na pomisao da će ih iz njihovih nevolja izvući isključivo sporazum s đavlom. Neke tjeraju žrtvu da oskrnave euharistiju; druge je, opet, tjeraju na samoubojstvo.” Opsesije najčešće napadaju snove osobe pa žrtva često ima jezive noćne more.

Đavolsko opsjednuće

Poznata i pod nazivom “nehotimično opsjednuće”, ova vrsta đavolskoga opsjednuća daleko je najspektakularnija, no i najrjeđa aktivnost zloduha. Neki su egzorcisti proživjeli cijeli život, a da se nikada nisu susreli s posvemašnjim opsjednućem zloduhom dok se drugi češće susreću s ovom pojavom. Usprkos tome, gotovo svi egzorcisti složno vjeruju da je đavolsko opsjednuće danas češće nego u nedavnoj prošlosti.

U slučaju opsjednuća zloduhom đavao privremeno ovladava čovjekovim tijelom te govori i djeluje preko njega, a da žrtva toga uopće nije svjesna. Ovladavanje tijelom žrtve ipak ne traje bez kraja i konca, već se događa isključivo u “trenutcima krize”, kada žrtva zapadne u stanje transa. Općenito govoreći, nakon što kriza prođe, žrtva se ne sjeća ničega što joj se događalo (pojedinci su vrlo rijetko svjesni da im se u trenutcima mučenja nešto događa i kasnije se obično ničega ne sjećaju). Budući da je žrtva “izgubila kontrolu nad sobom”, smatra je se nedužnom za sve što joj se dogodilo. Ipak, s obzirom na to da raspolaže slobodnom voljom, žrtva opsjednuća odgovorna je za svoje postupke izvan stanja transa pa je opsjednuće zloduhom, po mišljenju teologa, ni na koji način ne oslobađa krivnje za njezine postupke.

Između kriznih trenutaka žrtva se može ponašati kao da je sve u najboljemu redu. No to ipak ne znači da zloduh ne djeluje na nju. “Utjecaj zloduha na opsjednutoga može biti trajan i pokazati se kasnije, u njegovu umu”, kaže drugi talijanski egzorcist, otac Gabrielle Nanni. “Dok Duh Sveti ulijeva u dušu božanske stvari – kao primjerice dobre i ugodne osjećaje, osjećaj tjelesnoga blagostanja, spokoja i nutarnjega mira, kao i intuitivno pronicanje stvari – zloduh, zahvaljujući svojoj lukavosti, može podržavati suprotne osjećaje, poput uzbuđenosti, tjeskobe, očajanja, mržnje, ili poticati na samoubojstvo.”

U trenutcima krize đavao se može očitovati na najraznovrsnije načine: primjerice u izvijanju tijela, prkoseći svim pokušajima racionalnoga objašnjenja; u neprirodnoj snazi; u poznavanju skrovitih stvari; u sposobnosti govorenja i razumijevanja nepoznatih jezika. U najtežim slučajevima, pak, zloduh se oglašava kroz žrtvu, najčešće čudnovatim ili neprirodnim glasom ispunjenim srdžbom i mržnjom.

Neobične pojave katkada se zbivaju i u domovima opsjednutih, primjerice u iznenadnu pojavljivanju čudnovatih i sablasnih životinja te u njihovu iznenadnu nestajanju. Jednu je osamnaestogodišnju djevojku jedne noći oda sna probudio šamar. Obazrevši se oko sebe, nije vidjela nikoga. Ipak, kada je malo bolje pretražila sobu, na zidovima je posvuda vidjela čudnovate kukce bez krila i ticala. Silno se prestrašivši, pozvala je majku, no i ona je posvuda vidjela kukce. Izbezumljene od straha, počele su bjesomučno udarati papučom po zidu s namjerom da ih ubiju, no kukci su se počeli pojavljivati i na drugim zidovima, ničući niotkuda.

Na ovomu je mjestu važno primijetiti da u slučajevima opsjednuća zloduhom, po mišljenju egzorcista, nije opsjednuta duša žrtve, već isključivo njezino tijelo. Među kršćanima je dugo trajala žestoka rasprava o tome može li osoba koja je u stanju milosti biti opsjednuta zloduhom. Po učenju Katoličke Crkve, odgovor je na ovo pitanje potvrdan (o tome svjedoče životi svetaca), budući da duša opsjednute osobe ostaje i dalje u stanju milosti dok zloduh zauzima isključivo njezino tijelo. Jedina je iznimka kada osoba sama “priziva” zloduha da je zaposjedne, primjerice tijekom sotonističkoga obreda. “U takvim slučajevima”, kaže otac Nanni, “zloduh je potpuno prisutan u duši žrtve, što znači da se volja žrtve u potpunosti podvrgava volji zloduha, predajući mu se potpuno. U tomu slučaju osoba dospijeva u stanje trajnoga opsjednuća i nalik je zloduhu koji hoda zemljom.”

Ostale nastavke potražite NA LINKU!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete vidjeti na linku ovdje

Bitno.net

Objavljeno: 3. veljače 2015.

Možda vam se svidi