Kontaktirao sam svećenika rektora crkve, oca Sergeja Voronina, prije otprilike mjesec dana. Prve riječi njegova odgovora bile su: „Krist je među nama.“ Kristova prisutnost postaje očita pri ulasku u prekrasnu crkvu Uznesenja koja ima izvanredan ikonostas. Ikone su osvijetljene vjernim svjetlom svijeća već 30 minuta prije liturgije dok se ime Svetog trojstva pjevano recitira u molitvi.

Zašto sam ja, katolik, posjetio pravoslavnu crkvu smještenu u Ruskom veleposlanstvu?

Osim zbog našeg zajedničkog bratstva kao kršćana u apostolskoj Crkvi, došao sam i kao hodočasnik posjetiti mjesto na kojem je 222 pravoslavnih kršćana ubijeno tijekom Bokserskog ustanka 1900. godine, baš kao što su i katolički svećenici i vjernici bili ubijani u ostalim dijelovima grada. Tijekom Svete liturgije, moja žena i ja smo stajali blizu ikone posvećene pravoslavnim mučenicima svecima Kine i ja nisam mogao ne sjetiti se Tertulijanove izreke: „Krv mučenika je sjeme novih kršćana.“

Katolici i pravoslavci ostaju podijeljeni – neka Bog podari milost da se ta razdvojenost izliječi – ali na jedan veoma stvaran način ostajemo dio istog tijela Kristova. Došao sam u crkvu Uznesenja presvete Bogorodice da posjetim mjesto gdje su pripadnici istog Tijela, kojem i ja pripadam, umrli kao svjedoci Kristove Crkve utemeljene na apostolima. Posjetio sam i druga mjesta gdje su kineski kršćani bili ubijani tijekom Bokserskog ustanka i mogao sam i ondje vidjeti da je njihova krv posijala sjeme, iako je sjeme pravoslavlja u Pekingu tek nedavno počelo rasti u vidljiviju zajednicu. Danas je problem to što u Kini pravoslavlje nije prepoznato kao službena religija pa je pristup pravoslavnoj liturgiji omogućen samo stranim državljanima. Kineski pravoslavni kršćani danas mogu samo prolaziti pored nekoć veličanstvenih pravoslavnih crkava, poput onih u Harbinu, Šangaju i Wuhanu. Sada su to samo strukture koje su ili obložene daskama ili pretvorene u umjetničke studije, plesne klubove ili izložbene prostore.

Nakon proslave Svete liturgije, praćeni harmoničnim glasovima crkvenih kantora, otac Sergej i ja smo popili čaj i razgovarali o povijesti ruske misije u Kini. Crkva održava i bogatu kolekciju starih slika, dokumenata, povijesnih predmeta i knjižnicu u malom muzeju na gornjem katu. Ondje sam mogao spojiti komadiće bogate povijesne tapiserije prisutnosti Ruske pravoslavne Crkve u Kini.

Katolički misionari su masovno ušli u Kinu nakon Reformacije. Najpoznatiji katolik koji je živio u Pekingu je bio inspirativni intelektualac, isusovac Matteo Ricci. No u kasnom 17. stoljeću ruski Kozaci su poraženi od strane vojske dinastije Qing kojom je zapovijedao car Kangxi te su, kao dokaz kineske pobjede, dovedeni u Peking. Među tim ratnim zatvorenicima je bio svećenik, otac Maxim, koji je uza se imao potrebna sredstva za Svetu liturgiju i ikonu sv. Nikole čudotvorca, po kojem je nazvana prva pravoslavna kapela u Pekingu. Kangxi je tim ruskim Kozacima darovao zemlju pored pekinških istočnih vrata i dozvolio im da otvoreno prakticiraju svoju pravoslavnu vjeru. Na tom je mjestu ruska diplomatska i duhovna misija u Kini ostala sve do danas.

Malo ljudi danas zna da isusovci nisu bili jedini kršćanski misionari koji su s Kinom razmjenjivali znanstveno znanje o astronomiji, medicini, matematici i geografiji. Ruska misija je također imala takve interakcije s pekinškim intelektualcima. Kako se sve više Kineza preobraćalo na pravoslavlje, stvorila se potreba da se crkveni slavenski prevede na kineski jezik. Taj je proces započeo nakon 1830.

1900. godine, kada su protukršćanske i protuinozemne struje pomele sjevernu Kinu, pristaše Bokserskog ustanka su napale rusku pravoslavnu misiju u Pekingu, nazvanu „Sjeverna crkva“ i pobili 222 Kineza. U lipnju te godine, zauzeli su pravoslavnu misiju te ju opljačkali i spalili. Kineski kršćani su se sakrili u domu oca Mitropana Jia, kineskog svećenika, no ubrzo je i njegov dom bio okružen gomilom. Kršćani su ubijeni, a otac Mitropan je izboden na smrt ispod datuljina drveta koje se nalazilo u blizini njegove kuće. Ne samo da su pristaše ustanka uništile crkvu, već su svako drvo i grm spalili zajedno s građevinama.

I drugi pravoslavni kršćani su mučenički trpjeli tijekom Bokserskog ustanka. Jedan od mučenika je bio sedmogodišnji dječak čije je kršćansko ime bilo Ivan. Onu noć kad je ubijen otac Mitropan, 10. lipnja 1900., mali Ivan je uhvaćen te su mu, zato što je bio identificiran kao kršćanin, razrezana leđa i odrezani nožni prsti. Dok su ga njegovi mučitelji vrijeđali da je „stranac iz druge ruke“, Ivan je govorio da samo vjeruje u Boga. Zbog njegova odbijanja da se odrekne kršćanske vjere, Ivanu je odrubljena glava. U spomen tih svetih Kristovih svjedoka pravoslavni kršćani u Kini pjevaju: „Podaj odmor, Gospodine, dušama svojih slugu – svećenika Mitropana i onih s njime – i neka njihov spomen bude vječan. Amen.“

Mnoge relikvije tih mučenika su spašene i do 1917. godine, naporima pravoslavne misije u Pekingu, obnovljene da uključuju dvije crkve, visoki crkveni toranj i dva samostana. Jedna od misijskih crkava je sagrađena na mjestu gdje su mnogi mučenici ubijeni i nazvana je crkvom Svih svetih pekinških mučenika. Ruska pravoslavna misija u Kini se nakon boljševičke revolucije susrela s novom prijetnjom: je li ona vlasništvo Crkve ili bi njezin status ruske diplomatske misije u Kini mogao biti iskorišten kao izlika sovjetima da zauzmu posjed? Razmatranja i debate o tome tko može polagati pravo na rusku pravoslavnu misiju u Pekingu su se nastavila godinama nakon uspostavljanja Narodne Republike Kine. Posljednja dva pravoslavna Rusa – nadbiskup Viktor i redovnik Serafin – su naposljetku izbačeni iz Kine u svibnju 1956. Nedugo nakon toga, ono što je ostalo od pravoslavnih vjerskih zgrada je ili uništeno ili prenamijenjeno. Kupola i toranj crkve Uznesenja su srušeni, ikone i oltar bačeni, a mjesto u kojem se nudila Sveta žrtva je pretvoreno u garažu za automobile veleposlanstva. Moglo bi se reći da je 2009. godine okrenuta nova stranica za rusko pravoslavlje u Kini. Tada je otac Sergej doputovao u Peking, postavši prvi pravoslavni svećenik u „Sjevernoj crkvi“ od 1956.

Otac Sergej, rodom iz udaljenih krajeva Sibira, navikao je biti u zemlji s tako malenim brojem praktičnih pravoslavnih vjernika. U njegovoj rodnoj Rusiji, koja je prije boljševičke revolucije bila gotovo u potpunosti pravoslavna, danas samo tri posto populacije redovito posjećuje Liturgiju. Protureligijske ostavštine Lenjina i Staljina su nažalost ostavile trajniji znak na Rusiju od ranih partijskih vođa Kine. Crkva u Ruskom veleposlanstvu je u potpunosti obnovljena i posvećena 13. listopada 2009. Otac Sergej otad redovito slavi Svetu liturgiju u 9,30 svake nedjelje. S obzirom da pravoslavlje ostaje neslužbena religija u Kini, pravoslavna liturgija se može održavati samo unutar veleposlanstva. Oni koji ju žele posjetiti moraju biti stavljeni na autorizirani popis i moraju pokazati putovnicu koja nije kineska da bi mogli uči na posjed veleposlanstva. Da bi se cijenio način na koji je krv mučenika posijala sjeme vjere u Kini, dovoljno je vidjeti fotografiju crkve dok je izgledala kao garaža i usporediti ju s crkvom danas. Transformacija je zapanjujuća.

Puno sam rekao o ruskim pravoslavnim misionarima u Kini jer su oni 1900. mučenički prolili svoju krv, zajedno sa svojim katoličkim sestrama i braćom. No malen broj katolika je svjestan da su i istočni katolici živjeli i održavali bogoštovlje u Kini. Kao što je otac Sergej rekao grčkom pravoslavnom posjetitelju koji je s nama pio čaj, jedina vidljiva razlika između pravoslavaca i istočnih katolika je ta da se katolici tijekom liturgije mole za papu (Istočni katolici su u punom zajedništvu s papom i Rimom, za razliku od pravoslavaca). U Vodiču kroz katolički Šangaj, koji su 1937. godine objavili isusovci, ruska katolička kapela, s fotografijom prekrasnog ikonostasa, prikazana je na 20. stranici. Istočno katolički svećenici su bizantinsku liturgiju slavili na staroslavenskom, s bujajućom župom od 260 Rusa. Tenzije između istočnih katolika i pravoslavnih vjernika su pogoršale odnose između dviju zajednica u Šangaju. No, još više vrijedno žaljenja je to što se ni istočno katoličke ni pravoslavne crkve više ne koriste. Prošao sam pored stare ruske crkve u Šangaju puno puta i svaki put izražavao žaljenje zbog njezina propadanja uzrokovanog dugogodišnjim nemarom.

Iako je teško crkve koje su nekoć bile pune života gledati prazne, s njihovim tornjevima u obliku lukovica s kojih su skinuti križevi, teško je odoljeti porivu da se slavi obnova i rast crkvene zajednice u Ruskom veleposlanstvu u Pekingu. Nakon dugog posjeta crkvenom muzeju, vratio sam se u blagovaonicu, gdje je otac Sergej brižno blagoslovio vjernike pri njihovu odlasku. Zahvalio sam mu što nam je dopustio da prisustvujemo Liturgiji i posjetimo muzej i knjižnicu. Pognuvši se, i ja sam primio njegov blagoslov nakon kojeg je rekao: “Na popisu si. Nemoj zaboraviti da si ovdje uvijek dobrodošao.“ Sjetio sam se tad njegove poruke – „Krist je među nama.“ – i potiho zahvalio svetim mučenicima iz 1900. na njihovom svjedočanstvu i molitvama. Doista je po njihovoj krvi ruska crkva opet u mogućnosti slaviti Boga i podignuti Kristov križ u gradu koji sve više maršira prema materijalizmu.

U troparu koji se pjeva u čast pravoslavnim mučenicima Kine, zbor ruske pravoslavne crkve Uznesenja Presvete Bogorodice pjeva:

Tvoja 222 mučenika, koji su sjajili u Kineskom carstvu, kršćansku su vjeru držali poput štita i nisu se poklonili idolima. Prihvatili su mučenje i smrt od strane svojih iracionalnih zemljaka i usne strastvene mladosti su plakale: patnja za Krista je za nas ništa. Želimo zadobiti vječni život za ovaj prijelazni život. Amen.

(Ostale tekstove iz ovog niza VIDI OVDJE!)

Anthony E. Clark; izvor: CWR; prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net