Katolik koji je osmislio simbol Engleske: Gradio je Big Ben i pripremao se za susret s Bogom

Genijalan i malo poznat umjetnik projektirao je toranj koji je ubrzo postao simbolom britanske točnosti. O kome je riječ?

Među mnoštvom ljudi koji hrle posjetiti London nema čovjeka koji neće posjetiti zgradu Parlamenta ili se izbliza diviti impozantnom Elizabeth Toweru, poznatijem pod nazivom Big Ben. Da se radi o građevini s najpoznatijim satom na svijetu, simbolom britanske točnosti, nitko ne dvoji. Ipak, malo tko zna da je njegov elegantni dizajn plod genijalnosti katoličkog arhitekta za kojeg je promicanje kršćanske umjetnosti bio način evangelizacije: on je Augustus Welby Northmore Pugin.

Rođen je 1. ožujka 1812. u središnjem djelu Londona – Bloomsburyju, kao sin francuskog plemića koji je morao iseliti u Englesku usred zbivanja izazvanih Francuskom revolucijom. Odgajan u strogom protestantskom duhu, njegov je vjerski odgoj ubrzo bio obilježen negativnim predrasudama koje je počeo gajiti prema Crkvi. One će ga u konačnici dovesti i do prijezira prema vjeri, koju će tek u godinama koje slijede prihvatiti iskrenim entuzijazmom.

Još je kao mladić zavolio umjetnost te se vrlo rano počeo isticati zahvaljujući nesvakidašnjoj nadarenosti. U tim mladim danima nastali su i prvi projekti u suradnji s ocem, poznatim ilustratorom i teoretičarom srednjovjekovne arhitekture. Sa samo 19 godina okušao se u vrlo odgovornim poslovima, među kojima su i dizajniranje namještaja i dekorativnih elemenata u dvorcu Windsor, jednom od boravišta kraljevske obitelji.

Dojmila ga se i drevna arhitektura te je kanio istražiti nastanak kršćanske umjetnosti kada je počeo otkrivati nešto što je postalo od presudne važnosti za njegovo obraćenje: radilo se o katoličkoj liturgiji.

“S kakvim sam tada žarom počeo proučavati svaki djelić građevina koje su bile namijenjene slavljenju upravo otkrivenih liturgija. Ubrzo mi je postalo jasno i da su liturgijske svečanosti kojima sam prisustvovao i koje su me oduševljavale bile samo sjena drevnih liturgijskih slavlja. Molitve koje sam u vlastitom neznanju pripisivao Obnovi bile su zapravo samo isječci svečanih obreda drevne Crkve. […] S druge strane, uočio sam da u Katoličkoj Crkvi postoji neprekinuto apostolsko nasljedstvo koje je izvor vjere, sakramenata i obreda koji ostaju nepromjenjivi u različitim razdobljima i u doticaju s različitim jezicima i kulturama.”

U razdoblju od 1832. do 1834., koji je bio odlučujući za njegovo obraćenje, proputovao je Europu u potrazi za primjerima gotičke arhitekture, ne bi li ih izbliza proučio. Na tom putovanju ostao je zadivljen crkvom sv. Lovre u Nürbergu, koju s pravom smatraju jednim od najvažnijih primjera gotike u Njemačkoj.

Ušavši, počeo je promatrati tanke stupove središnje lađe, vitraže te sporedne oltare. Zatim mu se pogled zaustavio na ogromnom vijencu sa zlatnim cvjetovima ovješenom u svetištu crkve, a u čijem su se središtu isticali kipovi Djevice Marije i arkanđela Gabrijela. Ostao je neko vrijeme, u dubokoj tišini, u razmatranju prizora Navještenja Gospodinova.

Pod snažnim dojmom tog prizora i onoga što je doživio, posvjedočio je prijatelju: “Za mene bi mogle vrijediti riječi starca Šimuna: ‘Sad otpuštaš slugu svojega,Gospodaru, po riječi svojoj,u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda ‘ (Lk 2, 29-30).”

Njegova zadivljenost katoličkom liturgijom nije ga napustila ni u narednim godinama i nije mogao dugo izdržati pod “pritiskom istine”, kako je on sam govorio.

“Više od tri godine posvetio sam proučavanju liturgije i kroz cijelo to vrijeme istina je neodoljivo kucala na vrata moga srca. Rado sam stoga prepustio vlastito promjenjivo mišljenje nepogrešivom nauku Crkve, te odgajajući se u njezinu duhu postao jedan skroman, ali istinski vjernik.”

Pugin je drugom prilikom i otvoreno posvjedočio o utjecaju koji je kršćanska umjetnost imala na njegovo obraćenje: “Iskusio sam istinu koja je prisutna u Katoličkoj Crkvi u kriptama europskih crkvi i katedrala. Tražio sam je i u modernoj Anglikanskoj Crkvi, no budući da je odvojena od jezgre kršćanskog jedinstva, našao sam malo života u njoj i malo istine. Na taj način, ne poznavajući ni jednog jedinog svećenika, već zahvaljujući isključivo Božjoj milosti, odlučio sam ući u njegovu Crkvu.”

Od tog trenutka Pugin je svu svoju nadarenost stavio u službu Crkve, budući da više nije postojala razlika između “njegove vjere i njegove umjetnosti”. Njegova kreativnost je vrhunski došla do izražaja u katedralama u Birminghamu (Engleska) te Enniscorthyju (Irska), u crkvama – primjerice onoj u Cheadleu (Saint Gilles), ali i u crtežima sakralnog posuđa, propovjedaonica te oltara.

Zaogrnuti ljepotom dom Gospodnji bila je, po riječima jednog od Puginovih biografa, Puginova stalna aspiracija. Ta želja je bila toliko jaka da je autor primijenio na Pugina riječi kralja Davida ‘Izjeda me revnost za dom tvoj’ (Ps 69, 10).

Ne čudi stoga što je Pugin smatrao da ljepota samih liturgijskih obreda treba biti popraćena i vanjskim sjajem. Darovao je jednom prilikom, u tu svrhu, pozlaćena ruha namijenjena za inauguraciju crkve sv. Marije, u Derbyju.

Njegovo djelovanje protezalo se i na akademske krugove. Bio je autor raznih knjiga o liturgiji i arhitekturi, koje su mu donijele titulu jednog od najistaknutijih teoretičara britanske arhitekture XIX. stoljeća. Bilo mu je samo 25 godina kada je imenovan profesorom crkvene povijesti, a narednih godina objavio je i rječnik crkvenih ornamenata i nošnji. U svojem glavnom djelu “Kontrasti” povlači paralelu između srednjovjekovne i tadašnje, suvremene arhitekture, te ukazuje na superiornost ove prve.

16. listopada 1834. stara Westminsterska palača, sagrađena u XI. stoljeću, uništena je u požaru velikih razmjera. Htijući je zamijeniti, Dom lordova odlučuje se za ponovnu izgradnju uz želju da nova palača premaši izgled stare palače. Za taj projekt izabran je i tada 24-godišnji Pugin.

Izgradnja se produžuje te 1850. još ne postoji projekt velikog tornja sa satom. U međuvremenu Pugina zahvaća bolest koja će do kraja iscrpiti njegove životne snage, no ne i kreativnog genija koji se krio u njemu. Iako veoma bolestan, prihvaća od Sir Charlesa Barryja da upravo on bude taj koji će osmisliti izgled tornja.

Doznajući kako mu ostaje malo vremena na životu izjavljuje: “Trebamo raditi za ovo dok god je daha u nama.” I kako je potvrdio bliskom prijatelju, radit će mukotrpno na projektu kao nikada prije.

Mnogo puta, dok bi promatrao zidine katedrala ili izučavao liturgijske tekstove, Pugin je razmišljao o borbi života i smrti. Sada se ta borba odvijala u njegovu tijelu. Par dana prije svoje smrti ostavio je jako svjedočanstvo: “Naučio sam tako ljubiti Boga da moje oči ne vide više ništa užasnoga u smrti. Osjećam se ravnodušno kao da se spremam na kakvo putovanje.” S takvim stanjem duha i okrijepljen svetim sakramentima predao je dušu Bogu 14. rujna 1852.

Pugin je projektirao toranj Big Bena upravo kada je bio pritisnut patnjom i boli, i tako ostavio Engleskoj u nasljedstvo jedno od njenih najpoznatijih simbola. U njemu se sjedinjuju snaga i krhkost, stabilnost i uzdignuće. Spokojan i ugodan, on je simbol i onih vječnih vrijednosti koje nikada neće uminuti.

Izvor: www.arautos.org

Prijevod: Jasmina Marijanović | Bitno.net