Promisli! Riječ je tijelom postala, a povjesničari onoga vremena o tome nisu znali ništa. O Božja jednostavnosti, divna Božja jednostavnosti! (Georges Bernanos)

Isusovo rođenje

Evanđelistovo izvješće

Pripovijedanju evanđelista Luke moramo pristupiti ozbiljno zbog proslova na početku evanđeoskog izvješća: »Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen« (Lk 1,1–4).

Nikada ne smijemo zaboraviti značenje proslova: evanđelist kani pripovijedati ono što se dogodilo; a čini to slijedeći ono što su nam o tome prenijeli svjedoci. Spontano dolazi pitanje: Tko je bio svjedok Božića? Marija! Od nje potječe betlehemska pripovijest i na nju se u konačnici odnosi čitavo pripovijedanje. Prisjetimo se te činjenice da mognemo čuti glas Majke, koja djeci pripovijeda što je Ona vidjela i proživjela.

Luka kao da slika neku sliku. Uočavamo ponajprije daljnju pozadinu: to je zapovijed cara Augusta koja određuje posebnu zgodu: »Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna« (Lk 2,4–5).

Presudnu pojedinost »o njegovoj zaručnici Mariji koja bijaše trudna« evanđelist napominje gotovo usput, kao jedva zamjetljivu pojedinost.

Zašto Bog ulazi u povijest na taj način? Kakva je moć toga Boga? Marija će jamačno posegnuti za himnom Veliča da shvati taj događaj u Božjem svjetlu i ponavljat će samoj sebi: »Bog je pogledao na neznatnost službenice svoje.«

I mi također trajno moramo prihvaćati spasonosni izazov koji nam dolazi od načina na koji Bog ulazi u našu povijest u punini vremena: Božji je način nedvosmislen!

U Lukinu izvješću potom uočavamo jednu drugu razinu koja izranja iz sveopće pozadine: »I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca« (Lk 2,6–7). Zašto joj se navršilo vrijeme da rodi baš tada dok je bila daleko od svoje kuće i od brižljivosti svojih roditelja? Što joj, dakle, jamči taj Bog koji će se upravo roditi iz Njezine djevičanske utrobe? Što je »važno« pred Njim? Zašto se rođenje događa u onim neudobnim uvjetima?

Konačno, evo prve razine: »… povi ga u pelene [čarobna pojedinost: te pelene bijahu bijedne zakrpe što ih je namirisane ljubavlju Marija ponijela iz Nazareta] i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu« (Lk 2,7). Položi ga εν φάτνη (en fatne: jasle). Zašto? Zar je moguće da su životinjske jasle bile prvo svetohranište Sina Božjega koji je postao čovjekom?

Drhtimo od osjećaja i zbunjenosti pred jasnim riječima evanđelista: »… za njih nije bilo mjesta«. Želio bih u izvješću sv. Luke ukazati na tipično žensku osjetljivost za pojedinosti! Ponovno izranja pripovijedanje glavne protagonistice, Marije, koja je sve to brižno čuvala u svom srcu da bi ispričala nama.

Poruka koja izranja iz izvješća

Izvješće o ukazanju anđela sažima naša pitanja i daje nam ključ za dubinsko razumijevanje otajstva Božića.

Anđeo kaže pastirima: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama« (Lk 2,10–12).

Što je znak? Nesumnjivo, siromaštvo i poniznost jasala! Zašto?

Pomoći će nam dva evanđeoska odlomka koja su vjerodostojno tumačenje prizora Rođenja.

Jednom će Isus reći: »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11,29). Dva pridjeva koja je izabrao Isus (krotak i ponizan) dva su božanska bisera u kojima se odražava Božje otajstvo: krotak i ponizan je Bog! To su dva pridjeva koja odišu betlehemskom slamom.

Drugom prigodom Isus će reći: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio« (Lk 9,58). Odjekuje prizor Rođenja!

Božje lice u otajstvu Betlehema

Kakvo nam Božje lice razotkriva Isus po betlehemskom siromaštvu? Znamo da nam najuzvišeniji sažetak u divnom suglasju objave nudi evanđelist Ivan kad u svojoj Prvoj poslanici dvaput veli: Bog je ljubav (1 Iv 4,8.16).

Pokušavamo poći od tog vrhunca i na naše veliko udivljenje opažamo da je siromaštvo Betlehema dio otajstva Boga-Ljubavi. Evo nekih evanđeoski logičnih odlomaka:

Bog je beskrajna Ljubav, Sveto pismo to tvrdi. Ali Ljubav je dar, Sveto pismo također i to tvrdi. Dakle, Bog je beskrajni dar!

Uistinu, Božje je otajstvo beskrajno ne-posjedovanje samoga sebe: Otac se daruje Sinu i Sin se daruje Ocu u vječnom zagrljaju Duha Svetoga, koji je Osoba – dar. U Bogu postoji samo jedno djelovanje: djelovanje darivanja!

Ali onaj tko daruje, ne posjeduje: upravo zato jer daruje! A onaj tko ne posjeduje siromašan je: uistinu, tko sve daruje, nema ništa!Dakle, Bog, koji je beskrajno sebedarje, također je beskrajno siromašan. Božić je očitovanje ovoga božanskog otajstva koje će svoj vrhunac imati na križu: u potpunom sebedarju, u daru sve do krajnjeg znaka.

Kardinal Angelo Comastri (Tekst preuzet iz jedne od najčitanijih duhovnih knjiga „Bog je ljubav“ o kojoj možete više saznati na linku ovdje.)