Kako naučitelj Crkve tumači Molitvu Gospodnju

Oče naš, koji jesi na nebesima![1] O, velike li čovjekoljubivosti Božje! Onima koji se udaljiše od njega i postadoše prema njemu zli, on je darovao potpuno oproštenje ožalošćenja i dioništvo u blagoslovu, udostojavši ih da Ga i Ocem svojim nazovu: Oče naš, koji jesi na nebesima! Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga[2], Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima i bit ću Bog njihov, a oni narod moj. u koje se Bog uselio, koje pohodi.[3]

Sveti se ime tvoje. Svejedno hoćemo li mi to izgovoriti ili ne, Božje ime sveto je po svojoj naravi. Međutim, kod onih koji griješe ovo se ime nekada ruži, kao što piše: ime se Božje zbog vas huli među narodima.[4] Radi toga i molimo ovim riječima kako bi nas ime Božje posvetilo: ne zbog toga što ono nije sveto i što bi tek po našoj molitvi postalo sveto, nego zbog toga što ono svojom svetošću i nas posvećuje ako vršimo djela dostojna svetosti.

Dođi kraljevstvo tvoje. Čista duša bez bojazni može reći: dođi kraljevstvo tvoje. Tko je čuo Pavla koji govori:  Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude[5] i tko sebe čisti djelima i mišlju i riječju, taj može slobodno reći Bogu: dođi kraljevstvo tvoje.

Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Božanstveni i blaženi anđeli Božji vrše volju Božju, kao što David u himnu reče: Blagoslivljajte Jahvu, svi anđeli njegovi, vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove, poslušni riječi njegovoj![6] Stoga, kad moliš, govoriš sve to u ovome smislu: kao što je među anđelima uvijek volja tvoja, tako i na zemlji meni neka bude, Gospode!

Kruh naš svagdanji daj nam danas. Naš zajednički kruh nije neophodan, ali ovaj Sveti Kruh jest… Ovaj Kruh ne ulazi u trbuh te se izbacuje u zahod[7], nego se čitavim tvojim bićem razlijeva, na korist tijela i duše. Riječ danas, stoji umjesto izraza svakoga dana, kao što i Pavao reče: dok još odjekuje ono Danas.[8]

I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Mi imamo mnogo grijeha koje činimo riječju i mislima i djelima, a sve je to dostojno osude. Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama, kao što kaže Ivan.[9] Dakle, mi u molitvi postavljamo Bogu uvjet da nam oprosti grijehe naše na isti način kao što i mi praštamo bližnjima svojim. Znajući na osnovu čega će nam biti oprošteno, ne smijemo oklijevati u opraštanju jedan drugome. Žalost i pakost koja se nama nanosi mala je i lako oprostiva, ali grijesi koje mi činimo prema Bogu veoma su veliki i vapiju za njegovom čovjekoljubivošću. Pazi, stoga, da zbog lakih i malenih grijeha koji su ti naneseni ne zatvoriš samom sebi mogućnost Božjeg oproštenja tvojih mnogo težih i većih grijeha.

I ne uvedi nas u napast! Zar nas Gospodin uči moliti se kako bi izbjegli kušnje? Kako na drugom mjestu kaže: Tko nije ništa iskusio – malo znade[10] Ili: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje[11] Ali, kada naiđu kušnje, ne znači li to da ćemo biti posramljeni u njima? Jer kušnje nalikuju velikom potoku koji se teško može prijeći. Oni koji se nađu u kušnjama, a postojani su u vjeri, neće propasti u njima, nego će ih prebroditi kao iskusni plivači; nepostojani, pak, kada nastupe kušnje propast će u njima kao, recimo, Juda koji nije mogao odoljeti iskušenju srebroljublja, nije preplivao, nego se uronivši utopio. Petar je zapao u kušnju odreknuća, ali se nije u njemu utopio, već je hrabro preplivao i izbavio se iz napasti. Čuj i na drugom mjestu kako zbor svetih zahvaljuje za izbavljenje od iskušenja: Iskušavao si nas teško, Bože, iskušavao ognjem kao srebro. Pustio si da u zamku padnemo, stisnuo lancima okove naše. Pustio si da nam zajašu za vrat: prošli smo kroz oganj i vodu, onda si pustio da odahnemo.[12] Vidiš li njihovu odvažnost u radosti zbog onoga što su prošli, a nisu propali? I izveo si nas u miru, kažu. Njihovo ulaženje u mir i pokoj označava slobodu od iskušenja.

Nego nas izbavi od zla. Kada bi ono ne uvedi nas u napast značilo da nas napasti u potpunosti mimoiđu, On onda ne bi dodao izbavi nas od zla. Zlo je protivni bijes, zloduh, od koga molimo izbavljenje.

Kad izgovorimo molitvu ti kažeš amen i time pečatiš sve ono što se u ovoj bogodanoj molitvi nalazi, jer to znači: neka bude.

Ulomak iz Pete mistagoške kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskog