Dva ugledna kanonika sjedili su u svojim naslonjačima uživajući blagodat jesenskoga povjetarca i prelistavajući dnevni tisak. Zasigurno je za njih toga dana bila glavna vijest koju je donio Katolički list o smjeni u nadbiskupskom sjemeništu. Vijest je bila napisana uglađenim stilom i željela je prikriti uzburkanost slučaja. To je još više primamilo radoznale kanonike koji i onako nisu znali čime bi ispunili dan. Jedan je od njih počeo na glas čitati: “Budući da se dosadašnji ravnatelj nadb. sjemeništa, protonotar apostolski, kanonik arhiđakon varaždinski, presvij. gosp. dr. Josip Lang na toj službi zahvalio, imenovao je presvij. gosp. nadbiskup koadjutor ravnateljem tog zavoda proarhiđakona i župnika katedralnog…”

Stariji kanonik želio je izgledati nešto upućeniji u slučaj pa nadoda: “Dakle, ipak se dogodilo. Čuo sam pred neki dan kako je Langu dan mig da se ukloni s položaja rektora.” “Ali, molim te, reci mi gdje će naći boljega?” Čudio se mlađi kanonik. “Varate se, domine, naći će oni svojeg čovjeka. Lang je dobar, ali nije njihov čovjek. Oni traže čovjeka čvrste ruke. On nije smio dopustiti klericima da se priključe sveučilištarcima i s njima paradiraju Zagrebom u nekakvim demonstracijama.” Opet ga začuđeno prekinu sugovornik: “Ali, molim te, prosvjedi su bili opravdani. Kamo ćemo dospjeti ako nam Mađari budu smjenjivali sposobne profesore na Univerzi?” “Da, to je u redu”, zamišljeno odgovori stari kanonik, “ali recite mi zašto vi niste pošli na demonstracije i solidarizirali se s mladima? Ne budite naivni, molim vas. Lang je trebao pošto-poto spriječiti takvo vandalsko ponašanje bogoslova. Stvari su posve jasne. Prekršena je zavodska disciplina i netko za to mora odgovarati. Rektor ne smije biti tako neodlučan, blag i popustljiv.”

“Ali Langove su vam vrline sigurno poznate, to je svet čovjek. Pomislite samo na činjenicu da je nakon svega toga on sam molio presvijetlog nadbiskupa da nitko ne bude kažnjen.” “I to je vama mudro?” umetnu iskusni starac. “Osim toga, presvijetli nadbiskup veoma cijeni Langa. Sjetite se da mu je pred koji mjesec isposlovao čast apostolskog protonotara. U njegov trud lako ćete se uvjeriti, dosta da pogledate obnovljenu zgradu sjemeništa.” “Da, da… to je dobro pitanje. Vi ne znate da mu mnogi spočitavaju te velike investicije, a u isto vrijeme otkazao je prehranu u zavodu nekim profesorima.”

Dok su tako dva kanonika raspravljala o bivšem rektoru sjemeništa, Josip Lang sjedio je potišteno u svojoj sobi. Svrgnuće s rektorske službe bio je za njega težak udarac. U isti tren sjetio se on (stare rane) kako je pred devet godina u Rimu na glasovitom učilištu Germanicumu sparnoga ljetnog dana morao poći na razgovor s rektorom koji mu je priopćio da je otpušten iz zavoda. Strogim njemačkim jezikom priopćio je kako će morati sutra otići u Hrvatsku.

“Veliki su napori odviše narušili vaše zdravlje. Završili ste šestu godinu, trebalo bi da primite više redove, da u kasnu jesen reknete svetu misu. Ali, vaša me bolest plaši. Ja ne mogu na sebe preuzeti teret odgovornosti za vaše ređenje. Kod kuće lijepo ćete se oporaviti, pa možda poslije opet nastavite u Germanicumu.”

Duša mu je tada bila previše zbunjena. Morao je prekrižiti svoje planove. Bio je otpušten jer je, prema rektorovu pismu, “svoje psihičke sile previše napeo neumjerenim naprezanjem”. Kao da je nešto presjeklo redovit tijek njegova života koji je započeo 25. siječnja 1857. u obitelji Karla i Marije u Lepšiću kod Ivanić Grada. No ipak Božje milosrđe i zagovor nebeske Majke iskazalo se i tada. Josip je 1883. godine zaređen za svećenika i nastavio svoj duhovni put. Bio je kapelan u Zlataru, duhovnik u Bolnici sestara milosrdnica, duhovnik, kateheta, profesor. Od 1900. do 1908. bio je duhovnik sjemeništa, a zatim rektor. Veselio se toj službi jer ga je oduševljavao rad s mladeži. Opet je morao prekrižiti svoje planove i gledati u neizvjesnu budućnost. Najteža mu je bila posljednja noć u sjemeništu kada nije mogao suspregnuti jecaj. Kad je svanulo, mirno je otišao bez i jedne riječi prigovora. Bogoslovi su ga veoma cijenili te se među njima mogao čuti komentar: “Izletio je iz bogoslovije on da ne moramo izletjeti mi.”

Mnogi zagrebački prosjaci voljeli su novoga katedralnog župnika jer ih nije nikada zapustio već, naprotiv, cijenio ih je i poštivao. Bila im je već otprije poznata njegova dobrota. Točno su znali kad će Lang primiti plaću i pratili bi ga da im što god udijeli. Osobitu je brigu pokazivao za socijalno obespravljene kućne pomoćnice. Bile su to djevojke sa sela koje su radile po zagrebačkim obiteljima, a najčešće su bile materijalno i duhovno obespravljene. Kad bi opazio da je koja od njih u neposrednoj opasnosti, sam bi joj tražio sigurniji posao. Takav izvanredno požrtvovan karitativan rad, nadahnut vjerom i pobožnošću, nije mogao ostati u sjeni. Dana 18. travnja 1915. rukopoložen je za pomoćnoga zagrebačkog biskupa. Ta je služba zahtijevala dvostruko više napora; kao biskup morao je silom svoje službe kontaktirati s uglednicima iz crkvenoga i društvenog života, a silom ljubavi koju je nosio u svom srcu uvijek je sačuvao smisao za bližnjega u potrebi, osobito za siromahe.

Bilo je očito da su sve poteškoće u Langovu životu imale smisao da još očitije zasjaju njegove kreposti i vrline. Strpljivo je primio i posljednju kušnju kada više nije mogao činiti ono što mu je bilo najdraže i najsvetije – slaviti euharistiju. Tri posljednja dana proveo je u potpunoj nemoći zbog srčane iscrpljenosti. Ponavljao je: “Dođi, Gospodine Isuse.” Gospodin je došao po svoga slugu na blagdan Svih svetih 1924. godine. Njegovi posmrtni ostaci danas se nalaze u crkvi sv. Marije na Dolcu kod zagrebačke tržnice.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.