Prenosimo tekst poznatog američkog vatikanologa o Papinoj apostolskoj pobudnici o obitelji

Jedan od standardnih govora koje već godinama držim na predavanjima vrti se oko kulturnih razlika između Vatikana i Amerike. Ponekad to napola u šali formuliram kao Rim je s Marsa, a Amerika s Venere jer se često čini da se radi o dva različita planeta.

Jedno područje na kojem je razlika naročito vidljiva je oprečan pristup zakonima.

Za Amerikance, možda i općenito sve ljude anglosaksonskog govornog područja, zakon je najmanji zajednički nazivnik građanskog morala. Od svakoga očekujemo da ga uvijek poštuje, a ako se zakon naveliko krši, za nas je to kriza – tražimo da se zakon sruši ili da se provedu kaznene mjere, ali ne puštamo da ljudi rade iznimke tek tako.

Za mediteranske kulture, koje i danas u značajnoj mjeri oblikuju razmišljanje u Vatikanu, zakon je nešto poput ideala. Razumije ga se kao moralnu težnju, ali u stvarnosti se podrazumijeva da većina ljudi većinu vremena ne poštuje zakon. (Ako ne vjerujete, dođite u Italiju i pogledajte kako se Talijani odnose prema prometnim propisima!)

Frustracija koju sam dugo osjećao kao američki novinar koji pokriva Vatikan je da svaki put kad Papa ili neka vatikanska uprava objavi novi zakon, taj zakon često u medijima i javnim raspravama ispada drakonski strog. Teško je objasniti da je u zakon uvijek uključeno i zdravorazumsko očekivanje da će biskupi i svećenici zakon razborito primjenjivati na način koji odražava mjesne okolnosti.

To je u prvom redu teško jer Vatikan to nikad ne govori izričito, možda iz straha da bi to djelovalo kao licemjerje, a ne kao napor u dobroj vjeri da se pridržavamo vrijednosti izraženih u zakonu.

To obično ne kažu, i nisu govorili, sve do sada.

Jedna stvar što se naročito ističe u Amoris Laetitia, Papinoj novoj i obuhvatnoj apostolskoj pobudnici, objavljenoj na konferenciji za novinare prošlog petka, je to da ona taj dugovječni kapacitet katoličanstva za fleksibilnost i individualni pristup u pastoralnoj praksi stavlja u prvi plan, i podsjeća javnost da nije važan samo zakon.

Iako se tekst od 264 stranice bavi velikim brojem tema, interes javnosti će se na početku usredotočiti na ono što papa Franjo u osmom poglavlju kaže o pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, budući da je to bilo jedno od gorućih pitanja na biskupskim sinodama 2014. i 2015.

Ukratko: Papa nije donio nikakav novi zakon, niti je poništio neki postojeći.

Naglasio je pastoralnu praksu primjene zakona, inzistirajući da svećenici moraju pažljivo razlučivati u individualnim slučajevima, koji nisu slični jedan drugome, i pomagati ljudima u odlučivanju prema savjesti o načinu na koji se zakon primjenjuje na njihove okolnosti.

U oči će mnogima prvo upasti jedna Papina bilješka (br. 336), gdje on kaže: „Tako je i što se tiče discipline sakramenata.“

Tu Papa kaže da ima slučajeva u kojima neka rastavljena i ponovno oženjena osoba katoličke vjere, nakon razgovora sa svećenikom, može biti opravdana u odlučivanju da ne nosi krivnju koja bi je isključivala od primanja sakramenata, uključujući i pričest.

To ne mijenja mnogo po pitanju svakodnevice u pastoralnoj praksi.

Kao prvo, ta se vrsta pastoralne prilagodbe, koju se nekad naziva „rješavanjem kroz unutarnje forume“, već prakticira. U mnogim župama možete vidjeti rastavljene i ponovno oženjene vjernike koji pristupaju pričesti, i mnogi su ih svećenici ili potiho potakli na to, ili ih nisu odvraćali, odlučivši tako poštovati odluku koju su ovi donijeli prema svojoj savjesti.

Kao drugo, jezik Amoris Laetitia po pitanju pripuštanja pričesti je dovoljno elastičan da obje strane u raspravi mogu biti mirne, jer oni svećenici i biskupi skloni strožem tumačenju crkvenih zakona neće osjećati potrebu da mijenjaju svoje stavove, kao ni oni čiji su stavovi fleksibilniji.

U određenom smislu Amoris Laetitia predstavlja nemalen skok, jer po prvi put u jednom vatikanskom tekstu nije formuliran samo propis, nego i prostor za pastoralnu praksu, gdje dugo podcijenjeni kapacitet Crkve za suptilnost i suosjećanje obično ulazi u priču.

Drugim riječima, papa Franjo je svijetu otkrio jednu od najbolje čuvanih tajni u Katoličkoj Crkvi: Da, Crkva ima zakone, i shvaća ih vrlo ozbiljno. No još više od zakona, Crkva ima i ljude od krvi i mesa, i vrlo ozbiljno shvaća njihove okolnosti i borbe.

Na jednom mjestu Papa piše da se rastavljeni i civilno ponovno vjenčani mogu naći u situacijama „koje se ne mogu staviti u ladice ili strogo klasificirati, ne ostavljajući prostora za prikladno osobno i pastoralno razlučivanje“.

U stvarnosti, to je oduvijek bio duh stvari u Crkvi, u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o vremenu i mjestu. Ipak, imamo osjećaj da je novo i važno čuti Papu da to naglas kaže.

John L. Allen Jr.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Crux