IVAN PAVAO II. O PAVLU VI.

Strpljivo je nosio svoj križ i podnosio ‘napade’ i ‘pljuvanje’ kao učitelj i sluga Istine!

Na prvu obljetnicu smrti budućeg blaženika pape Pavla VI., 16. rujna 1979. godine, sveti papa Ivan Pavao II. slavio je svečanu papinsku misu u kojoj je, na temelju biblijskih čitanja, izvanredno ocrtao lik svojega Predšasnika. Propovijed objavljujemo u cijelosti.

Pavao VI. i Wojtyla

U današnjem evanđelju sv. Marko nam opisuje isti onaj događaj kod Cezareje Filipove koji opisuje i sv. Matej. Isus pita svoje učenike: ’Što ljudi kažu za njega?’ – Nakon raznih odgovora uzima riječ Petar i kaže: Ti si Krist’ – a što znači Mesija – pomazanik. U Matejevu evanđelju Petar odgovara: ’Ti si Krist, Sin Boga živoga’ (Mt 16,16). A zatim slijedi blagoslov, upravljen Petru zbog njegove vjere i obećanje koje započinje riječima: ’Ti si Petar’ (stijena, pećina). Uzvišen tekst koji svi znamo napamet.

Kod Marka naprotiv, neposredno nakon Petrove ispovijesti: ’Ti si Krist’ – Isus prelazi na naviještanje svoje muke. ’Sin čovječji mora mnogo trpjeti, zatim će biti ubijen i nakon tri dana će uskrsnuti. I tada Petar, kako čitamo, poče odvraćati Gospodina’. Prema Mateju, to je glasilo ovako: ’Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Petar ne želi da Isus govori o muci i smrti. On nije sposoban to prihvatiti svojim srcem koje ljubi na posve ljudski način. Tko ljubi, želi ljubljenu osobu očuvati od zla… Pa ipak će Krist Petra oštro prekoriti. Taj je ukor u Matejevu evanđelju još značajniji po oprečnosti jer je u suprotnosti s prethodnim riječima kojima je Krist blagoslovio Petra i navijestio njegov primat u Crkvi. I upravo je primat ono što ne dopušta bježanje od tajne križa, ne dopušta da se udaljuje od njega i njegove spasonosne stvarnosti niti za jedan jedini palac.

Danas smo se sabrali u bazilici Sv. Petra da se sjetimo prve obljetnice smrti Pavla VI. To smo učinili već na sam dan obljetnice: 6. kolovoza, na blagdan Gospodinova preobraženja, u onoj kući u Castel Gandolfu u kojoj je on prije godinu dana zaključio svoj zemaljski dan. Danas to činimo na svečan način u vatikanskoj bazilici gdje već više od godine dana počivaju smrtni ostaci velikoga Pape. Njegova veličina nalazi svoj temelj u Kristovu križu. Kao Petrov nasljednik on je primio onaj blagoslov i sav sadržaj mesijanskog obećanja što bijaše proglašen u krajevima Cezareje Filipove, i primio je u svoj njegovoj punini misterij – tajnu – križa. Nosio je taj križ ne samo u svojim rukama, stupajući svake godine tragom križnoga puta u rimskom Colosseumu. On ga je nosio u sebi, u svome srcu, u čitavoj svojoj misiji… ’A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista’ (Gal 6,14). Te riječi apostola, čije je ime uzeo god. 1963. na početku svoga pontifikata, potvrdile su se u čitavom njegovu životu. Pavao VI., apostol Raspetoga, isto onako kao što je to bio i apostol Pavao. I tako, kao apostol Pavao, i on je mogao nadopunjati onu svoju ispovijest hvaljenja u Kristovu križu, govoreći: ’Po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!’ (Ib.) I možda takve riječi sačinjavaju bitan ključ za razumijevanje života Pavla VI., kao što su sačinjavale i za shvaćanje života i misije svetoga Pavla.

Križ, kako to u današnjoj liturgiji govori prorok Izaija, a zatim 114. (115.) psalam, ima svoju unutrašnju dimenziju. Pavao VI. dobro je poznavao tu unutrašnju dimenziju križa. I njemu nisu bili tuđi ’napadaji’ i ‘pljuvanje’ (usp. Iz 50,6), što ih je podnosio kao učitelj i sluga Istine. Isto tako, njegovoj duši nisu bile strane ona ‘žalost i tjeskoba’ (Ps 114,3), o kojima govori psalmist. Žalost i tjeskoba, što se rađaju iz osjećaja odgovornosti za najsvetije vrednote, za veliku stvar koju Bog povjerava čovjeku, mogu biti nadvladane samo u molitvi; može ih svladati samo snaga bezgraničnog pouzdanja: ‘Dobar je i pravedan naš Gospodin, naš Bog je milosrdan. Gospodin štiti ponizne: bio sam bijedan i on me spasio’ (Ps 114,5- 6). Pavao VI. je bio čovjek takve duboke, teške – te upravo zbog toga – i neslomive nade. I baš je zbog toga bio stijena, pećina, na kojoj se u ovom izuzetnom razdoblju velike promjene nakon II. vatikanskog sabora izgrađivala Crkva.

Na unutrašnje i izvanjske kušnje odgovarao je onom neslomljivom vjerom, nadom i pouzdanjem koje su od njega učinile Petra naših dana. Tu vjeru i tu nadu pratile su velika mudrost i poniznost koje su ih činile tako čvrstima i neslomljivima.

On nas je učio riječju i djelima one spasiteljske vjere o kojoj na tako uvjerljiv način u drugom čitanju govori danas sveti Jakov. ’Vjera je bez djela mrtva u samoj sebi’ (Jak 2,17). Učio nas je, dakle, Pavao VI. živu vjeru; učio je cijelu Crkvu život vjere prema mjeri našega razdoblja. Što su drugo, ako ne takvo poučavanje žive vjere povezane s djelima, njegove velike enciklike, napose Populorum progressio, te u jednoj drugoj dimenziji Humanae vitae? Danas se to bolje razumije nego prije 10 godina. Povezanost između vjere i života mora se očitovati iz svakog djela. Mora biti očevidna na svakom polju naše djelatnosti.

Mučno bi bilo kad u današnjoj prigodi ne bi odzvanjale i riječi samoga velikoga Pape, one riječi tako pune vjere i ljubavi:

’Pred smrću, potpunim i konačnim rastankom od sadašnjeg života, osjećam dužnost da slavim dar, sreću, ljepotu, udes samoga svoga prolaznoga života: Gospodine, hvala Ti što si me pozvao u život, a još više što si me učinio kršćaninom, što si me preporodio i odredio za puninu života. A sad kad je dan na zalazu i sve svršava i raspada se na ovoj čudesnoj i dramatičnoj vremenitoj zemaljskoj sceni, kako Ti želim još zahvaljivati, Gospodine, nakon ovog naravnog života i na daru višega života vjere, milosti, na koje se konačno jedino oslanja ono u mome biću što je trajno. Zatvaram oči nad ovom tužnom zemljom, dramatičnom i veličanstvenom, zazivajući na nju još jednom Božju dobrotu’ (Iz Oporuke Pavla VI.).

Slušajući ga danas, godinu dana nakon smrti, imamo još pred očima njegov odlazak. Ako je umoran otišao, ostavio je iza sebe veliku baštinu. Smrt ga je rastavila od problema ove zemlje, od službe ove Stolice. Čini se kao da govori, kao nekoć Petar: ‘Gospodine, zapovjedi mi da dođem k Tebi!’ (Mt 14,28). A Gospodin je to i dopustio.

Svi mi koji sudjelujemo u ovoj euharistijskoj žrtvi da preporučimo vječnom Ocu dušu Pavla VI., zahvaljujemo za sve što nam je učinio i za sve što je bio za Crkvu. ’Blago tebi, Šimune, sine Jonin’ (Mt 16,17).

Prijevod: Josip Antolović SJ

Blaženog papu Pavla VI. možete bolje upoznati na OVOM LINKU!

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. listopada 2014.

Možda vam se svidi