Isus na križu – lijek za sve naše slabosti

“’A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi’, govori Gospodin.”¹

Prvo čitanje svete mise donosi odlomak iz Knjige Brojeva² u kojemu se govori kako je izraelski narod počeo mrmljati protiv Gospodina i Mojsija jer su, iako su bili oslobođeni i izvedeni iz Egipta, bili umorni od putovanja u obećanu zemlju. Gospodin ih je kaznio “poslavši zmije otrovnice da ih grizu, i mnogi su Izraelci umrli”. Tada se narod vratio Mojsiju priznavši svoj grijeh, a Mojsije se obratio Bogu s molbom da ih spasi od zmija. Gospodin mu je rekao: “Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.” Ovaj odlomak iz Staroga zavjeta, osim što je povijesni događaj, slika je onoga što se dogodilo mnogo kasnije, nakon dolaska Sina Božjega. U razgovoru s Nikodemom, Gospodin se osvrnuo upravo na taj odlomak: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega, ima život vječni.”³ Isus na križu spasenje je za ljudski rod, lijek za sve naše bolesti. Dobrovoljno se uspeo na Kalvariju kako bi “svi koji vjeruju imali život vječni”, kako bi sve ljude privukao k sebi.

U svim vremenima zmije i otrov koji napadaju narod Božji na njegovu putu prema obećanome raju uvijek su isti: sebičnost, sjetilnost, doktrinarne pogrješke i smutnja, lijenost, zavist, mrmljanja, klevete… Uvijek isti neprijatelji prijete milosti dobivenoj krštenjem, koju bismo trebali izgrađivati i razvijati. U svim razdobljima primjećuju se rane koje su posljedica istočnoga grijeha i osobnih grijeha.

Kao Izraelci koje su grizle otrovnice u pustinji, i mi, kršćani, moramo tražiti lijek i protuotrov, i to na jedinome mjestu gdje ih možemo naći: u Isusu Kristu i njegovu spasiteljskom nauku. Ne smijemo prestati gledati u Krista uzdignutog na križ želimo li doista stići u obećanu zemlju koja je na kraju ovoga kratkog puta što se zove život. I budući da tamo ne želimo doći sami, nastojat ćemo omogućiti da i drugi gledaju Isusa, izvor spasenja. Gledati Isusa: imati pred očima njegovo presveto čovještvo, promatrati ga u otajstvima Krunice, u Križnome putu, u evanđeoskim prizorima ili u svetohraništu. Samo uz pomoć istinske pobožnosti ostat ćemo jaki pred napadima svijeta koji kao da se sve više želi odvojiti od Boga, povlačeći za sobom one koji nisu na čvrstu i sigurnu tlu.

Ne smijemo odvojiti pogled od Gospodina jer nam je vidljiva pustoš koju neprijatelj svakodnevno stvara oko nas. Nitko se sam ne može oduprijeti. “Vultum tuum, Domine, requiram – lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.”⁴ Moramo tražiti snagu u prijateljstvu s Isusom, u molitvi, u nastojanju da živimo u Božjoj prisutnosti tijekom dana, u posjetima Presvetome sakramentu. Isus, lijek za našu slabost, naša je ljubav.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

1. Pričesna pjesma sv. mise; Iv 12,32.
2. Prvo čitanje; Br 21,4–9.
3. Iv 3,14–15.
4. Ps 27.