Čovjek putnik

Subjekt hodočašća je jedino čovjek. Svojom nadnaravnom stvarnošću on je u biti putnik, hodočasnik, tražitelj i stranac na ovom svijetu. Upućen je na nešto posve drugo. Teži prema vječnom životu. Život na zemlji ne može ispuniti sve njegove težnje niti ga učiniti posve sretnim i zato traga, putuje. Nestalnost života govori mu da je prolaznik, a smrt je znak da odlazi s ovog svijeta. “Ti nas potičeš da tražimo radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi!”(sv. Augustin).

Čovjeku je potreban netko iznad njega, tko ga može usrećiti; različit od čovjeka, a tako blizak – iznad svega milostiv.
Dakle, hodočašće je traženje Boga i susret s njime kroz molitvu i liturgijske čine.

Hodočašća su brojna i u izvankršćanskim religijama. Primjerice u Indiji brojni hodočasnici prevaljuju duge putove i izlažu se opasnostima kako bi došli do mirnih voda svete rijeke Ganges. Mudri ljudi i obični puk, bogati i siromašni, svi traže oslobađanje i mir.

Meka je također mjesto u koje se godišnje slijevaju milijuni hodočasnika. Svakome je muslimanu stalo da sam, ili preko svoga zamjenika (bedela), poduzme hadžiluk i da za života vidi Kabu (Kuću Božju), mjesto uzvišene Božje prisutnosti.

U Starom zavjetu se spominju mnoga hodočasnička mjesta. Nakon povratka iz izgnanstva Izraelcima je jeruzalemski hram posebno središte. Tamo su dolazili o velikim godišnjim blagdanima hodočasnici iz cijele Palestine. Starozavjetni čovjek živi od hodočašća. I danas Židovi hodočaste, a najposjećenije hodočasničko mjesto je Zid plača. Svake godine tamo hodočasti preko šest milijuna vjernika.

Hodočašća u Novom zavjetu u Crkvi

I Isus hodočasti u hram kad mu je bilo 12 godina (Lk A-,41). On cijelo vrijeme svoga poslanja, o različitim blagdanima, putuje s učenicima u Jeruzalem. Ta hodočašća posebno su veliku ulogu odigrala za vrijeme njegova javnog djelovanja. To su bile prilike kad je mogao svoj nauk iznositi pred mnoštvom hodočasnika. Na taj način je vijest o Mesijinu dolasku lakše i brže dopirala i do najzabitijih mjesta Palestine, a i preko njenih granica. On je htio da i njegova krvava žrtva na križu bude prinesena za vrijeme jednog takvog hodočašća, a i rođendan Crkve, silazak Duha Svetoga nad apostole, dogodio se upravo na Pedeseticu – kad su brojni Židovi i drugi narodi hodočastili u Jeruzalem.

I Crkva je nastavila praksu hodočašća, i to veoma rano. Hodočastilo se najprije na Isusov grob i Rim, na grobove apostola Petra i Pavla i drugih mučenika iz prvih kršćanskih vremena.

I u današnjoj Crkvi hodočašća su vrlo značajna, produbljuju svoj smisao, dobivaju sve organiziranije oblike.

Motivi hodočašća

Motivi hodočašća su veoma različiti – riješiti se tereta grijeha, skinuti maske i strahove, doživjeti radosne trenutke s Bogom kroz molitvu i slavlje Euharistije, svjedočiti Crkvu kao zajednicu koja je nazočna u svijetu, tražiti pomoć u različitim životnim nevoljama, brigama, bolestima itd.

U nekim hodočasničkim svetištima dovoljno je samo pogledati mnoštvo zahvalnica i zavjetnih darova koje pobožni vjernici ostaviše na tom svetom mjestu. Iza svakoga molitvenog uzdaha, na svakoj zavjetnoj ploči, krije se poseban motiv hodočašća.

Pozitivne strane hodočašća

Hodočasnička mjesta su mjesta Božje blizine, i to po sakramentima sv. ispovijedi i sv. pričesti. Hodočasnik ostavlja svoj dom, poput praoca Abrahama, na neko vrijeme napušta svoje navike. Hodočašće ga oslobađa od zatvorenosti, monotonije, osamljenosti. On napušta svoj uski svagdašnji krug ljudi, a doživljava radosni susret s članovima velike putujuće zajednice vjernika – Crkve. Tako hodočasnička mjesta postaju mjesta jače komunikacije i vanjska manifestacija vjere.
Na nekim hodočasničkim mjestima, u sklopu hodočašća, pripremaju se prigodni kulturni programi od recitala, filmova, koncerata, narodnih običaja… Sve to kod vjernika razvija osjećaj za kulturu i budi smisao za kršćansko vrjednovanje lijepoga, dobroga i plemenitog.

Vjerski turizam ili svjedočka vjera

Živimo u doba sekularizma i relativizma. Izbjegava se svaka pobožnost i molitva, a posebice sakramenti, dok s druge strane raste zanimanje za tzv. čistu religioznost, magiju i sinkretizam, mješavinu. Postoji opasnost da se vjera svede na magiju.

Ponekad hodočašća djeluju previše na ‘osjećaje’ vjernika pa se tako može stvoriti samo prolazni osjećajni oblik pobožnosti, kratkotrajna površna ‘zagrijanost’, često s nacionalnim nabojem. Ne treba ni to isključiti, ali to ne bi smjelo prevladati ono bitno radi čega se hodočasti. Najveća je opasnost kad hodočašće postane pokriće za vjersku praksu – kad ga čovjek obavi pa misli da je sve gotovo i da je zadovoljio svoje vjerske potrebe do idućeg proštenja. Nažalost, ima velik broj vjernika koji su prihvatili upravo takav način življenja vjere.

U sva vremena, posebice danas, uz hodočasnička mjesta su brojne trgovine, restorani, hoteli kafići, suveniri pa je velika opasnost da se sveto mjesto pretvori u biznis, trgovine, pijanke, kladionice i sve što odudara od biti hodočašća.

Opasnost je u tome da hodočasnička mjesta postaju samo nekakav vid vjerskog turizma. Sve više se u mediju spominje tzv. vjerski turizam, a sve manje vjerničko hodočašće na kojem se treba očitovati svjedočka vjera.

Na hodočašću se rađaju misli koje se ne daju izraziti riječima, samo ih srce i duša osjeća. Tu čovjek vjernik prinosi na oltar svoju mukotrpnu svagdašnjicu s namjerom da se Krist nastani u njegovu život, da svoje križeve sjedini s Kristovim križem kako bi mu bili lakši. Upravo radi toga potrebni su takvi susreti, i to na posebnim mjestima gdje se učvršćuju korijeni naše vjere, na mjestu gdje se osjeća Božja blizina i zaštita.

Hodočasnička mjesta otkrivaju dušu, njezinu težnju, vapaj za mirom i jedinstvom u zajedništvu s Crkvom. Dobro je da se hodočasnik osjeti ohrabren u mnoštvu, kao član Crkve, ali mora dobro pripaziti da ne postane kotačić u masi te da tako postane upitna njegova osobna vjera. Hodočasnička mjesta moraju biti oaze mira, odmora za umorne borce istine, svetosti, pokore, crkvenog duha. One moraju postati luke za poklonike vječnih vrijednosti, moraju biti mjesto u kojem Duh Sveti nadahnjuje, osnažuje i ohrabruje svakog vjernika koji se odluči na hodočašće.

Izvor: katolicki-tjednik.com