ŽIVOTNA ISPOVIJEST

Gay parada… ma ne, ovo je jedna sasvim drugačija priča

Ova ispovijest je objavljena na blogu blogerice Eme nakon gay parade u Splitu 2011. godine.

Gay

Napisala sam jedan post o gay paradi u Splitu. Nije mi se svidio pa ga nisam objavila. Poruka cijelog posta bila je da paradu ne odobravam, nasilje također. Ne da mi se uistinu pisati o tome, jer mi već ta parada na uši izlazi. Svi samo o tome govore, pišu.

No, sjetila sam se jedne druge priče. Imam prijateljicu… nazvat ćemo ju Nera. Bile smo nerazdvojne. Ona je bila jedno divno, iskreno, gotovo naivno srce. U svemu me slijedila, s obožavanjem. To mi je na neki način smetalo, gušilo me, ali sam ju voljela. Sviđao mi se također osjećaj moći, osjećaj da sam nekome tako mnogo i da mogu upravljati nekim. Ružno zvuči jer ružno i jest.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U to vrijeme moj život nije nalikovao ni na što. Moja razmišljanja su postajala sve sebičnija a takvo i moje življenje. Nera je učila od mene. Mijenjala se i ona uz mene. Na gore. Puno gore. Negdje iz njezinih dubina izvukla sam ono najgore. Svatko od nas ima lošeg i dobrog, pitanje je što ćemo odabirati. Ja sam Neri “otvarala oči”. Bože, čuvaj nas naših prijatelja, od neprijatelja ćemo se sami sačuvati… u ovom slučaju vrijedi itekako. Zaista, kad o tome svemu sad mislim, duša me boli. Oprostila sam sebi, uistinu, ali eto pišući o tome svemu najradije bih plakala… gdje sam bila i kud sam nju vodila.

Ona nije razaznavala svoje osjećaje i svoju vezanost za mene, no ja sam ju navela da bolje promotri svoju nutrinu i da otkrije što ona sadržava. I tako je Nera otkrila da je zaljubljena u mene. Mene to kao jednu modernu, liberalnu osobu nije smetalo, dapače, bila sam na neki način oholo ponosna što se evo žena zaljubila i to baš u mene. Bila sam ponosna što sam tako liberalna i što ju ne gledam drugačije nego prije.

Najradije bih sad obrisala sve ovo što pišem, ali ovaj post ima svoj smisao, koji nadilazi moj sram.

I njezin i moj život išli su totalno u krivom smjeru. Sve je postalo normalno. Ima nečeg uistinu đavolskog u tom primamljivom osjećaju moći, kontrole nad drugom osobom. Uistinu đavolsko. To je bilo u skladu sa čitavim mojim tadašnjim življenjem.

Jednom sam joj napisala pjesmu, bilo je to prije njezina otkrića i priznanja. Pjesma ju je pozivala na buđenje. U pjesmi sam joj govorila da ne prespava život, nego da se oslobodi, da iziđe iz svoje uspavanosti i da se usudi zakoračiti u život. Predugo je spavala.

I ona se zaista budila, no to nije bilo istinsko buđenje, nego zapravo zabluda u kojoj sam i ja živjela.

Promatram danas mnoge koji idu tim jadnim putem koji nazivaju sloboda, putem s kojega je Isus izvukao moju zalutalu dušu. Isus. On je moj spasitelj. On mi je darovao vid duše. Ničim izazvan, nikakvom mojoj zaslugom. Sažalio se… ne znam zbog čega.

I tako smo nas dvije lijepo rušile svoje živote. Bože moj…

Jednog dana, dok se moj život urušavao (detalji nisu za pričanje), Bog me odveo na put koji nisam očekivala. Da mi je pokazao kako će se moj život izmijeniti, ne bih bila otišla tamo. Iz tadašnje moje perspektive taj život koji mi je ponudio je jedan dosadan i težak život. Običan. Nudio mi je običnost življenja, običnost u kojoj ja nisam ništa do li obična. Obična žena i majka, koja radi svoj posao, koja se Njemu moli i dolazi mu na Misu. Zamisli, ja na Misi… nemoguće.

No, on mi nije ništa od toga pokazao. Odveo me na seminar kod velečasnog Suca, seminar koji je trajao šest dana i koji sad neću opisivati jer tema je Nera.

Vratila sam se. Tek sličica. Ja na vratima svog stana. Otvaraju mi moja djeca. Gleda ih nova majka. Suze. Spuštam kofere i grlim svoju djecu. I oni grle mene, šutke. Osjećaju da im se vraća majka. MAJKA.

Moj život dobio je sasvim novi pravac. A moja Nera nije mogla slušati o tome. Stoga sam nastojala šutjeti, ne govoriti joj previše, ne forsirati ju. Ali, ona nije mogla ostati uz mene. Govorila je da se osjeća previše grešnom. Pustila sam ju da ode.

Molila sam godinama za nju Boga. Toliko puta govorila sam mu: „Ona nije kriva, ti znaš. Ja sam kriva. Oprostio si mi. Vrati ju, podari joj što si meni darovao. Nije važno hoćemo li se ikad više družiti, samo joj podari obraćenje… Ona je divna, Bože. Sjećaš li se, dragi Bože, njezine dobrote kad joj je susjed narkoman pokucao na vrata, a ona mu dala svojih zadnjih 20 kuna, ne razmišljajući što sama nema, niti na što će on to potrošiti… Sjeti se toga, Isuse…“

Toliko puta gledala sam u leđa nekim ženama u crkvi, ženama koje su podsjećale na nju i mislila: „Bože, hoće li se to ikad dogoditi… da ona bude u crkvenoj klupi, da ti se moli i da te ljubi… Hoće li?”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Preispitivala sam sebe. Pitala sam se je li osjećaj krivnje taj koji me stalno gura da molim za nju… No vidjeh da je osjećaj ljubavi prema njoj onaj koji me potiče… da i ona bude gdje sam ja, da i ona primi tu neizmjernu ljubav od Isusa, da i u njoj zaživi smisao, da ju Krist obasja svojim svjetlom i rastjera sve tmine… da joj podari radost i pokaže pravac.

Nalazila sam se ponekad s njom. Postajala je i fizički drugačija, modernija. Pokazivala mi je slike svojih djevojaka, pričala o ljubavi prema njima, njoj. Nisam smjela pokazivati pred njom osjećaje, da ju ne potjeram.

Nisam joj govorila o Bogu. Pitala bi kako sam i kako živim, i iz odgovora uviđala da stojim na istom putu, da se ne vraćam na onaj stari. Nisam joj držala predavanja. Samo sam molila Isusa… molila i molila…

A onda, jednog dana, slučajno smo se susrele, poslom. Nisam očekivala ono što će mi reći. Bila je ushićena. Bila je presretna. Nikad tako sretna kao sad, kaže. Ima smisao. Kroz jednu osobu doživjela je obraćenje. Čudni su putovi Gospodnji. Detalje tog obraćenja, kao ni svog, ne mogu pričati jer bih zadirala u ono što se ne iznosi vani, iako bi za svjedočanstvo odakle nas je sve Isus izvukao, bilo korisno. No, reći ću samo da nas je obje izvukao na neobične načine, koji se čak i isprepliću međusobno.

Nera mi je za Uskrs poslala poruku: “Ovo je moj prvi pravi Uskrs u životu!“ Kaže da je slab čovjek i da to zna, no vjeruje i nada se da će joj Uskrsli Isus dati snage u kušnjama, On koji ju je pozvao na ovaj put neće ju ostaviti bez snage, neće ju opet izgubiti.

Nismo krivi za ono što nosimo u sebi. Ne odabiremo što ćemo osjećati. Ali odabiremo što ćemo s tim činiti. Kad je Nera rekla Isusu DA, sami su otpali odnosi sa ženama. To naprosto ne ide zajedno. Kad sam ja rekla Isusu DA, svemu što nije valjalo rekla sam NE. Drugog puta nema. Ili jesi ili nisi.

Nera i ja stalno se dogovaramo vidjeti, ali nikako da se to dogodi. Rekla mi je da mi mora puno toga pričati. Zadivljena je Bogom. Mir ima, sretna je. Vrijedi njen odabir. No, nešto kao da nam ne da nastaviti s druženjem, iako smo sad na istom putu.

Isus mi je ispunio želju vidjeti ju u crkvenoj klupi. Okrenuh se kad je bilo pružanje mira i vidim: Nera. Rekoh joj: „Mir Kristov“. Smijale smo se, presretne obje. Pri izlasku iz crkve vrtjela je glavom čudeći se kako je Bog silan… Tko bi ovo rekao, nas dvije na Misi. Tko bi rekao… opet na istom putu.

Ne znam hoćemo li se ikad više družiti, vjerujem da Isus vodi računa o svemu što je potrebno. Nije ni važno. Ona je njegova. A moje je samo tiho ju podupirati molitvom da ustraje i da nikad ne napusti ovaj put.

Ema,  18.06.2011

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. lipnja 2012.

Možda vam se svidi