Jesu li Evanđelja anonimna, pitanje je na koje ću pokušati ovdje odgovoriti. No, prije nego što uronimo u povijesne dokaze i stare rukopise, želim odmah na početku naglasiti jednu iznimno važnu stvar za svakog vjernika. Poznavanje točnog imena onoga tko je perom zapisao sveta slova nije uvjet za spasenje vaše duše. Naša vjera ne počiva na imenima pisara, već na svjedočanstvu o Isusu Kristu. Znanstveni konsenzus kaže da su evanđelja izvorno bila anonimna. Je li to problem za našu vjeru? Apsolutno ne! Dapače, to nam može otkriti nešto predivno o poniznosti prvih svjedoka.

Uvod

Danas ćemo istražiti zašto većina bibličara, uključujući i mnoge katoličke stručnjake, smatra da naša četiri evanđelja izvorno nisu imala potpise autora. Znam da postoje apologeti, poput dr. Bergsme i dr. Pitrea, koji ulažu velike napore da dokažu suprotno, tvrdeći da su imena Mateja, Marka, Luke i Ivana bila prisutna od samog početka.

Međutim, umjesto da inzistiramo da znamo nešto što povijesno možda ne možemo dokazati, pozivam vas na jedan drugačiji pristup. Pristup utemeljen na samom Pismu. Sjetite se riječi s kraja Ivanovog evanđelja: “To je onaj učenik koji za ovo svjedoči i koji je ovo napisao i znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.”

Primijetite – tekst ne kaže “Ja, Ivan, apostol, ovo pišem”. Tekst kaže “to je onaj učenik”. I zajednica dodaje: “znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo”. Naglasak je na istinitosti svjedočanstva, a ne na tituli autora. U redcima koji slijede proći ćemo kroz dokaze same Biblije, ranih crkvenih otaca i starih rukopisa kako bismo vidjeli da anonimnost nije mana, već karakteristika biblijskih tekstova.

Što znači biti anoniman?

Biti anoniman doslovce znači biti bez imena. U književnom smislu, djelo je formalno anonimno ako u samom tekstu autor ne navodi svoje ime – niti u naslovu, niti u potpisu. To ne znači da nitko nikada nije znao tko je djelo napisao. To samo znači da se autor nije htio isticati.

Uzmimo za primjer jedno od najomiljenijih katoličkih djela nakon Biblije: Nasljeduj Krista. To je djelo objavljeno anonimno u 15. stoljeću. Iako danas većina stručnjaka smatra da ga je napisao Toma Kempenac, samo djelo ne nosi potpis. Zašto? Zbog ideala kršćanske poniznosti. Autor je želio da se čitatelj fokusira na Krista, a ne na njega.

Sve u svemu, anonimnost djela ne znači da je ono lažno ili nepouzdano. To samo znači da je poruka važnija od glasnika. S tom mišlju, okrenimo se sada samim Evanđeljima i pogledajmo što ona kažu o sebi.

Evanđelja

Krenimo s našim najstarijim evanđeljem, onim koje tradicionalno pripisujemo Marku. Ono započinje riječima: “Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.” Narativ koji slijedi u potpunosti je napisan u trećem licu. Niti jednom autor ne kaže: “Ja, Marko, vidio sam to i to”. Autor se nigdje ne predstavlja.

Usporedite to s Pavlovim poslanicama. Pavao gotovo uvijek počinje: “Pavao, apostol Krista Isusa…” Ili Otkrivenje, gdje piše: “Ja, Ivan, brat vaš…” Tamo imamo jasan potpis. U prvom evanđelju toga nema. Djelo je formalno anonimno.

Pogledajmo sada Evanđelje po Mateju. Početak glasi: “Rodoslovlje Isusa Krista…” Opet, autor sebe ne imenuje. Zanimljivo, u tekstu se spominje carinik Matej, ali o njemu se piše u trećem licu: “Ugleda Isus čovjeka zvanog Matej… i kaže mu: Pođi za mnom.” Da je Matej autor, očekivali bismo možda “Ugleda Isus mene”, ili barem neku naznaku. Ali ne, tekst ostaje u trećem licu, prepisujući dobar dio sadržaja iz Markovog evanđelja.

Sada dolazimo do trećeg evanđelja, onog po Luki. Ovdje imamo malu promjenu. Autor piše u prvom licu: “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće… naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati.”

Ovi su redci izrazito važni. Autor kaže “ja”, ali ne kaže “ja, Luka”. Ne navodi svoje ime. Nadalje, on ne naziva svoje djelo “evanđeljem”, već “izvješćem” ili “knjigom”. Čak i u Djelima apostolskim, koja je isti autor napisao, on se referira na svoje prvo djelo jednostavno kao na “prvu knjigu”. Sve u svemu, iako se obraća Teofilu, autor ostaje formalno anoniman.

Konačno, četvrto evanđelje. Autor govori o “učeniku kojeg je Isus ljubio”, ali uvijek u trećem licu. I tu dolazimo do onog ključnog citata s početka: “Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.”

Obratite pozornost na ovo “znamo”. Tko se krije iza toga “mi”? To je zajednica vjernika, Crkva koja stoji iza tog teksta. Oni jamče za istinitost, iako ime učenika u samom tekstu nije eksplicitno navedeno kao “Ivan sin Zebedejev”. Zajednica je ta koja kaže: “Vjerujte ovome, jer je svjedočanstvo istinito.”

Iz svega navedenog, na temelju sama četiri evanđelja, možemo vidjeti sljedeće: niti jedno ne sadrži potpis autora u stilu “Evanđelje napisao taj i taj”. Svi ključni likovi opisani su u trećem licu. To je ono što struka naziva formalnom anonimnošću.

Rana Crkva i apostolski oci

Pogledajmo kako su prve generacije kršćana citirale ove tekstove. Ako su imena Mateja, Marka, Luke i Ivana bila općepoznata i ključna od prvog dana, očekivali bismo da ih rani crkveni oci stalno spominju.

Međutim, to nije slučaj. Klement Rimski, pišući krajem 1. stoljeća, citira Isusove riječi, ali nikada ne kaže “kako piše u Evanđelju po Mateju”. On kaže: “Sjetite se riječi Gospodina Isusa.”

Spis Didache, ili Uputa apostolska, spominje “evanđelje” u jednini, kao radosnu vijest, ali ne imenuje pisce. Ignacije Antiohijski i Polikarp također. Oni citiraju tekstove koje mi prepoznajemo kao evanđelja, ali ih ne pripisuju imenom određenim osobama.

Zatim valja istaknuti i jednog heretika. Marcion iz Sinope djeluje sredinom 2. stoljeća, u vremenu kada unutar kršćanstva već postoje različite struje i napetosti. Prihvaća samo jedno evanđelje – ono po Luki (ali ga tako ne naziva) i to u skraćenoj verziji – i nekoliko Pavlovih poslanica. Ostala evanđelja odbacuje kao neautentična. Sastavlja i vlastiti kanon, vjerojatno prvi u kršćanstvu, čime izaziva snažne polemike.

Ključna je činjenica sljedeća: Marcionov uspjeh i širok utjecaj ne bi bili mogući da su četiri kanonska evanđelja već tada svugdje bila jasno prepoznata, imenovana i općeprihvaćena kao autentična i normativna. Da je postojao čvrst i univerzalno prihvaćen konsenzus o njihovu statusu, teško bi mogao širiti skraćenu verziju jednoga evanđelja i odbacivati ostala, a kamoli osnovati vlastitu Crkvu. Upravo pomutnja koju je izazvao pokazuje da pitanje broja i autoriteta evanđelja sredinom 2. stoljeća još nije bilo definitivno zatvoreno. Ironično, upravo zbog njega će se i krenuti i stvaranje kanona koji danas imamo.

Čak i sredinom 2. stoljeća, Justin Mučenik, braneći vjeru, govori o “sjećanjima apostola” ili “memoarima”. Zašto ne kaže jednostavno “Matej i Luka”? Vrlo vjerojatno zato što autoritet nije dolazio od imena pisara, već od činjenice da je to bio vjerni zapis onoga što je Crkva pamtila o Isusu.

Tek oko 180. godine, s Irenejem Lionskim, dobivamo prvi jasan popis koji povezuje ova četiri imena s ova četiri teksta. Irenej nam kaže: Marko je Petrov tumač, Luka Pavlov pratitelj, Matej je pisao Hebrejima, a Ivan je onaj koji se naslonio na Gospodina.

Sve u svemu, možemo reći da od Ireneja, dakle od kraja 2. stoljeća, naša četiri evanđelja dobivaju svoje autore s imenom na način koji je postao standardan. Je li Irenej to izmislio? Vjerojatno ne. On je prenio tradiciju koja se razvijala. Ali činjenica da je trebalo gotovo stotinu godina da ta imena postanu fiksni naslovi govori nam da prvim kršćanima “etiketa” na svitku nije bila najvažnija stvar na svijetu.

Manuskripti i fizički dokazi

A što je s fizičkim dokazima? Što kažu manuskripti, ti stari rukopisi koje smo pronašli?

Apologeti će često reći da svi manuskripti imaju naslove. I to je djelomično točno, ali moramo biti precizni. Svi potpuni manuskripti koje imamo imaju naslove, ali oni potječu iz vremena nakon Ireneja, dakle iz 3. ili 4. stoljeća.

Najstariji fragmenti koje imamo često nemaju početak ili kraj gdje bi naslov stajao. No, imamo zanimljive primjere. Recimo, naslovi su često u obliku “Evanđelje prema Marku”. To je vrlo neobičan način naslovljavanja u antici. Ovaj izraz “prema Marku” sugerira da je Crkva imala nekoliko evanđelja koja je morala nekako razlikovati pa se odlučila na nazive: prema Marku, prema Mateju itd.

Tome u prilog ide i činjenica da postoje manuskripti koji, iako sadrže početak nekog evanđelja, ne sadrže naslov „po Marku“, već recimo oznaku „alfa“ na vrhu stranice. Također, imena evanđelista se nekad pojavljuju na početku, a ponekad na kraju što dodatno sugerira da se radilo o kasnijim dodacima originalnim tekstovima. Naravno, to da od 4. stoljeća ta imena postaju standard malo toga govori o tome kako su se ta evanđelja nazivala, odnosno kome su se pripisivala prije 180. godine.

To sve nam opet potvrđuje glavnu tezu: autoritet nije u piscu, nego u onome o kome se piše – Isusu Kristu. Naslovi su vjerojatno dodani kasnije, iz praktičnih razloga, kako bi se razlikovali svitci na polici kada je kršćanska zajednica narasla i počela prikupljati više različitih spisa.

Povijesne okolnosti

I ovdje dolazimo do srca problema, do one evanđeoske motivacije koju sam spomenuo na početku. Zašto bi evanđelisti željeli ostati anonimni?

Prvo, zbog sigurnosti. Sjetite se, kršćani su bili proganjani. Petar i Pavao su ubijeni. Neron je bacao kršćane lavovima. Staviti svoje puno ime i prezime na spis koji proglašava Isusa “Sinom Božjim” – titulom koju je za sebe svojatao rimski car – bilo je potpisivanje smrtne presude. Anonimnost je bila mudrost.

Drugo, i još važnije – zbog poniznosti. Ljudi bliskoistočnog podneblja nisu bili opsjednuti autorskim pravima kao mi danas. Mnoge knjige Starog zavjeta su anonimne. Ne znamo tko je napisao Knjige o Kraljevima, Ljetopise, pa ni tko je točno napisao Poslanicu Hebrejima u Novom zavjetu. Pa ipak, to su za nas sveti spisi.

Katolici ne prihvaćaju svete spise zato što imaju ovjeren potpis autora, nego zato što vjeruju da je Crkva, vođena Duhom Svetim, u tim spisima prepoznala autentičan glas svoga Učitelja.

Umjesto da inzistiramo da znamo nešto što ne znamo, budimo kao oni prvi kršćani. Oni su vjerovali u svjedočanstvo, iako im ime tog učenika možda nije bilo napisano na naslovnici – jer nije niti bitno. Bitno je da je svjedočanstvo istinito. Bitno je da nam prenosi riječi života vječnoga.

Zaključak

Sve u svemu, ideja da su evanđelja formalno anonimna nije napad na vjeru. To je poziv na dublju vjeru. To je podsjetnik da je Radosna vijest veća od bilo kojeg pojedinca koji ju je zapisao.

Katolicima je itekako dopušteno smatrati da su evanđelja originalno napisana anonimno i da su naslovi dodani kasnije kao dio svete tradicije. To ne umanjuje njihovu nadahnutost. Naprotiv, to nam pokazuje da je Bog koristio skromne ljude, koji nisu tražili svoju slavu, da nam prenesu najvažniju poruku u povijesti svijeta.