Znak križa je kod ranih kršćana vjerojatno bio najopćenitiji izraz vjere. Često se pojavljuje u dokumentima toga vremena. U većini mjesta običaj je bio jednostavno učiniti znak križa na čelu. Neki pisci (kao što su sv. Jeronim i Augustin) opisuju kršćane kako čine znak križa prvo na čelu, pa na usnama i zatim na srcu, kao što danas katolici na Zapadu čine neposredno prije čitanja Evanđelja. Veliki sveci također svjedoče o golemoj moći znaka. Sveti Ciprijan Kartaški napisao je u trećem stoljeću: “u… znaku križa je sva vrlina i moć… U znaku križa je spasenje za sve koji su opečaćeni na svojim čelima” (upućuje, usput rečeno, na Otkrivenje 7,3 i 14,1). Sto godina poslije sveti Atanazije je izjavio: “Znakom križa zaustavljena je sva magija i uništeno sve vračanje.” Sotona je nemoćan u prisutnosti križa Isusa Krista.

Znak križa najdublja je gesta koju činimo. To je otajstvo evanđelja u jednom trenutku. To je kršćanska vjera sažeta u jednoj kretnji. Kada se prekrižimo, mi obnavljamo savez koji je započet našim krštenjem. Izgovorenim riječima naviještamo trojstvenu vjeru u koju smo kršteni (“U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”). Rukom naviještamo svoje otkupljenje križem Isusa Krista. Najveći grijeh ljudske povijesti – razapinjanje Sina Božjega – postao je najveći čin milosrdne ljubavi i božanske moći. Križ je sredstvo pomoću kojeg smo spašeni, pomoću kojeg postajemo sudionici božanske naravi (vidi 2 Pt 1,4).

Sveto Trojstvo, utjelovljenje, otkupljenje – cijelo se Vjerovanje iznenada pojavljuje u tom kratkom trenutku. Na Istoku, ta je kretnja još bogatija, jer kršćani čine znak križa držeći prva tri prsta zajedno (palac, kažiprst, srednji prst), bez druga dva prsta (prstenjaka i malog prsta): tri prsta zajedno predstavljaju jedinstvo svetoga Trojstva; dva prsta zajedno predstavljaju jedinstvo Kristove dvije naravi, ljudske i božanske.

To nije samo bogoštovni čin. To je također podsjetnik na ono što jesmo. “Otac, Sin i Duh Sveti” odražavaju obiteljski odnos, unutarnji život i vječno zajedništvo Boga. Naša vjera jedina je religija čiji je Bog obitelj. Sam Bog je “vječna obitelj”; ali, budući da smo kršteni, On je također i naša obitelj. Krštenje je sakrament, što dolazi od latinske riječi za prisegu (sacramentum); i tom prisegom vezani smo za Božju obitelj. Čineći znak križa, započinjemo misu podsjećanjem da smo djeca Božja.

Također obnavljamo svečanu prisegu svoga krštenja. Stoga je križanje poput prisezanja nad Biblijom u sudnici. Obećavamo da smo došli na misu da bismo svjedočili. Tako nismo promatrači slavljenja Boga; aktivni smo sudionici, svjedoci i zaklinjemo se da ćemo govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Tako nam Bog pomogao.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.