Oltar, mjesto i stol Gospodnje večere, upućuje, naime, na Krista; on je istinski oltar, žrtva i svećenik u isto vrijeme.

via stlouisreview.com

Oltar ima u liturgiji veliko značenje. To se vidi iz obreda posvete oltara u Rimskom pontifikalu s pripadnom misom. Tu misu možemo katkada, kada je to dopušteno, i služiti. Najjednostavnije rečeno, oltar simbolizira Krista koji je u svojoj žrtvi na križu postao i svećenik i oltar i žrtva, ukoliko je sama sebe na svom tijelu prinio Bogu za žrtvu. To označuje i sveti Petar Krizolog u časoslovnom čitanju za utorak četvrtog vazmenog tjedna: “Čovječe, budi Božja žrtva i Božji žrtvenik… Nek’ tvoje srce bude Božji žrtvenik. I tako bez bojazni predaj svoje tijelo Bogu za žrtvu.” Ta se misao ponavlja u različitim izjavama svetih otaca. Tako već Euzebije Cezarejski Krista zove “jedinorođenim žrtvenikom koji je kao advokat ljudskog roda uzašao k Ocu i njemu prinosi molitve svoje i svojih vjernika”. A sveti Toma Akvinski piše: “Oltar predstavlja sam križ na kojem se Krist u vlastitom tijelu žrtvovao” (III q. 83, a. 1 ad 2). Stoga je to u današnjem rimskom obredu, nakon Pavla VI., baš prvi posljednji čin svećenikov kada pristupa, odnosno kad odlazi s oltara.

Poljubac je u građanskom životu znak ljubavi, čin sklapanja i obnove prijateljstva, volje za dubljim druženjem. Stoga je to i znak kojim svećenik izražava svoje veliko poštovanje prema Isusu Kristu, svoje pokajanje za grijehe i svoju volju i želju da “po Kristu i s Kristom i u Kristu” bude sve bolji i bolji.

Naš liturgičar fra Petar Bašić u svojoj knjizi Slaviti Euharistiju citira A. Kuhnea: “Kad govornik ulazi u dvoranu najprije pozdravlja skup, a ne koji dio namještaja. Svećenik, međutim, mora slijediti drugi red: najprije pozdravlja oltar, a tek poslije vjernike. Uljudnost traži da se najprije obratimo domaćinu i da ga pozdravimo. On ima prednost pred svima; tek poslije gost se može obratiti drugim uzvanicima. Domaćin u crkvi koji ugošćuje okupljene vjernike jest sam Krist. Njemu ide prvi pozdrav. Zato se svećenik najprije obraća njemu, tj. oltaru, i pozdravlja ga poljupcem. Oltar, mjesto i stol Gospodnje večere, upućuje, naime, na Krista; on je istinski oltar, žrtva i svećenik u isto vrijeme. Zanemariti to i pozdraviti ga naknadno bio bi znak lošeg odgoja.”

U svojoj knjizi Hodajmo u istini kardinal Kuharić je već 1974. objavio svoja razmišljanja, poslanice i propovijedi. U svojem razmišljanju “Oltar u svjetlu vjere” navodi uspomenu na jednu koncilsku misu, na liturgiju siroantiohijskog obreda koja ovako završava:

“Ostaj mi u miru, sveti oltaru Božji! Ne znam hoću li se ikad više k tebi povratiti. Neka mi Gospodin dozvoli da te opet ugledam na skupu prvorođenih koji su u nebu. U to se pouzdano nadam (poljubi oltar u sredini).

Ostaj mi u miru, sveti oltaru! Presveto Tijelo i otkupiteljska Krv, koje sam primio od tebe, neka mi budu uvijek na uklanjanje pogrešaka, na oproštenje grijeha i – prije strašnog suda Gospodina i Boga našega na obranu (poljubi lijevu stranu oltara).

Ostaj mi u miru, sveti oltaru, Stole života, i posreduj za mene kod Gospodina Isusa Krista da nikad ne prestanem na tebe misliti, sada i u vijeke vjekova. Amen.” (poljubi desnu stranu oltara).

Posvijestimo si ova tri poljupca oltaru, ova tri sveta cjelova Kristu u svakoj svetoj misi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Bonaventure Dude Pabirci iz kršćanske duhovnosti u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete naručiti na linku.