Zvona su od davnina imala tradicionalno mjesto u bogoslužju. U židovskoj tradiciji zvonca su bila pričvršćena na haljine svećenika koji su prinosili žrtvu Gospodinu. „Neka budu na Aronu dok vrši službu, da se čuje kad ulazi u svetište pred Jahvu i kad izlazi; tako neće umrijeti.” (Izl 28:35) Neke župe imaju mala zvona postavljena na stražnjoj strani svetišta, na koja svećenik zvoni kako bi označio početak mise prije nego što ih prenese na oltar.

Moram priznati da sam zaljubljenica u mirise i zvukove katoličke vjere. Nisam odrasla uz njih. Negdje kroz godine pohađanja misa u različitim župama, dok sam služila vojsku, zvona i tamjan jednostavno su se pojavili i postali dijelom mojeg iskustva nedjeljne mise. Ubrzo je misa gotovo postala nepotpunom bez njih, ili barem bez zvona. Činilo se previše tiho, previše neobično tiho ne čuti ona zvona kojima je poslužitelj zvonio prije i za vrijeme posvećenja. Moja majka, koja je odrasla uz latinsku misu, jednom je rekla da su zvona bila način da se ljudima u klupama, onima koji nisu mogli razumjeti latinske riječi, kaže da je vrijeme da obrate pozornost.

Ukratko, moja je majka bila u pravu. Opća uredba Rimskog misala navodi kako se zvona trebaju koristiti u bogoslužju, govoreći: „Malo prije posvećenja poslužitelj, ako je zgodno, može vjernike upozoriti znakom zvonca. Isto tako, prema običaju mjesta, može zvoniti zvoncem kod oba pokazivanja.” (OURM 150)

Uglavnom će poslužitelj oltara zazvoniti prvi put – nakratko – u trenutku kada svećenik položi ruke nad kruh i vino na oltaru. Ovo označava početak čina posvećenja, vrhunca mise. Zvona se ponovno oglašavaju, sada već tri puta, dok svećenik podiže hostiju – u trenutku kada obični kruh postaje Tijelom Kristovim. Treće, ponovno se njima zvoni tri puta dok svećenik podiže kalež, u kojemu se sada nalazi Predragocjena Krv. Ne mogu se točno sjetiti gdje i kako sam to naučila, ali prije nekog vremena počela sam triput moliti „Gospodin moj i Bog moj”, uglas sa zvoncima. Toma, apostol koji je sumnjao u Isusovo uskrsnuće, izgovorio je ove riječi kada je prepoznao Isusa u tijelu u gornjoj sobi, pa se čini prikladnim koristiti iste riječi za prepoznavanje Isusa u kruhu i vinu.

Stoljećima su zvona pozivala vjernike na bogoslužje, zvoneći kroz gradove i sela. Zvonici imaju posebnu povlasticu da pokazuju prema nebu, i često su prije izuma nebodera bili najviše zgrade u gradovima. Ova zvona nisu bila mjerači vremena u smislu zvonjenja svakog sata. Kada bi zvona zazvonila, označavala su ili da je vrijeme za misu ili za tradicionalnu molitvu Anđeo Gospodnji, koja se obično moli u podne, iako ponekad ujutro i navečer. Mnoge katoličke crkve još uvijek zvone u podne zbog toga, a ja osobno imam podsjetnik na svom telefonu da zastanem u podne i usmjerim svoje misli na Gospu, tražeći njezin zagovor usred kaosa užurbanog dana. Božić je povezan sa zvonima iz sličnog razloga – ona bi označavala poziv na polnoćku. Danas su mnoga zvona na tornju zamijenjena snimkama, ali ona i dalje odzvanjaju u misnim slavljima i u molitvama Gospi, a posvetna zvona još uvijek pozivaju na dublje štovanje i poštovanje prema našem euharistijskom Gospodinu.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.