Ispričat ću vam o jednoj stvari koja mi je uvijek bila čudna.

Kada ateisti „potegnu” pitanje Boga (to jest, njegovo postojanje, njegovu providonosnu ljubav, njegov sud, njegov plan za naš život od početka do vječnosti), zapitam se zašto u tome često bude toliko gnjeva. Ako Boga nema, sva je vjera lažna, a vječnost je samo pokrivena rupa u zemlji, i zašto je onda ateistima toliko stalo do dokazivanja u toj stvari? Zašto neki toliko inzistiraju na konstruiranju kompliciranih argumenata i misaonih sustava oko neke istine ako nema samoga izvora istine? Zašto se time opsesivno baviti?

Ako nema Boga – ultimativnog Izvora istine, dobrote i ljepote – onda nam nedostaje vječni standard, kozmički kriterij prema kojemu bi se ispravno živjelo. Umjesto toga, mi smo prepušteni tome da ovim životom plovimo bez ikakva kormila osim svojih apetita. Bez Boga, zašto ne bismo jednostavno „živjeli za ovaj trenutak”, utaživali svoju putenu žeđ, i prepustili se hedonističkim užicima? Zašto ne prestanemo postavljati ona „velika pitanja” o životu, i prihvatimo da „veliki odgovori” jednostavno ne postoje? No veoma malo ljudi – osim onih najvećih mizantropa – to zapravo i čini. 

Možda je razlog tome što su mnogi ateisti gnjevni njihov osjećaj da je vjera u Boga ozbiljno naškodila ljudima. Možda – tvrde oni – zastarjela ograničenja sprječavaju ljude da ostvare svoje krajnje potencijale, a oslobođenje od toga ugnjetavanja zahtijeva da se Crkvu i njezin nauk do kraja uništi. To bi bio dobar argument, ali on pretpostavlja pojam pravde. Ako je nešto pogrešno, onda mora postojati i ono što je ispravno. Dakle, ako postoji takvo nešto kao što je pravda, ali Bog ne postoji, odakle dolazi naš osjećaj za pravdu? Prastare filozofije? Ljudskih političkih sustava? Modernih suvremenih filozofa? Našega instinkta? Je li vjera u izvor pravde nerazumna, a je li prihvaćanje bezbožnoga moralnoga kodeksa – to jest, zlatnoga pravila bez Krista, koji ga je ponudio – vrhunac razuma?

G. K. Chesterton razbijao si je glavu oko nevjernikova gnjeva i paradoksa beskrajnih proturječnih  prigovora kršćanstvu. Na primjer: neki kažu da je kršćanstvo religija koja mrzi žene, a drugi tvrde da je to religija u kojoj se štuje jednu ženu (Mariju). To je vjera rata bez kajanja, i vjera sramotne krajnje poslušnosti. Ona je impozantan intelektualni sustav, i ona je sastavljena od pustih bajki. Ona je istovremeno cinična i naivna, prepuna je pravila, a vođena je instinktom, kukavna je i bombastična, irelevantna je i opasna. Nailazeći na ta proturječja, Chesterton bi u čudu odmahivao glavom, govoreći: „Oblik kršćanstva postajao je sve čudnijim od trenutka do trenutka.” Nastavio je:

„Pretpostavimo da smo čuli za nepoznatoga čovjeka o kojemu govore mnogi ljudi. Pretpostavimo da nam je bilo čudno kada smo čuli da su neki ljudi rekli da je on previsok, a drugi pak da je prenizak; neki su prigovorili njegovoj debljini, a neki su mu spočitavali njegovu mršavost; neki su ga smatrali previše tamnoputim, a drugi previše svjetloputim. Jedino objašnjenje […] bilo bi da je on čudnoga oblika. No postoji i jedno drugo objašnjenje. On je možda zapravo dobrog oblika. Iznimno visokim ljudima on se može činiti preniskim. Veoma niskim ljudima on se može činiti visokim. Stari junaci koji se debljaju mogu ga smatrati nedovoljno zaobljenim, a stari ljepotani koji mršave mogu smatrati da se on proširio izvan uskih linija elegancije. […] Možda je – ukratko rečeno – ova izvanredna stvar zapravo obična stvar, ili barem normalna stvar, sredina. A možda je, na kraju krajeva, kršćanstvo zdrave pameti, a svi njegovi kritičari su poludjeli.”

Možda gnjev ateista svoj korijen ima u osjećaju da Bog prema njima nije bio pošten, ili da je jednostavno nedokučiv. Ako je tome tako, nisu jedini – i u dobrome su društvu. Jonino prigovaranje, Jakovljevo hrvanje, Jobova frustracija – svi ti ljudi suočili su se s Bogom voljnim da se pozabavi iskrenim „disidentima”. Sveti Pavao, jedan od najvećih Kristovih progonitelja, u konačnici je priznao da sve naše borbe s Božjim putevima i razlozima zahtijevaju vjeru i postojanost jer: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!” (1 Kor 13,12) Ako imate pitanje u vezi s Bogom i time kako on funkcionira, dobro došli u redove cijeloga čovječanstva.

No počinjem nazirati nešto malo nade u gnjevu ateista. Gnjev može biti instinktivna reakcija na djelovanje milosti. Spisateljica Flannery O’Connor ironično nam kaže da vjera nije neki veliki električni pokrivač – ona je, naravno, križ – i da „trenutak Božje milosti đavla dovodi do krajnjega bijesa”. Možda je gnjev jednak paničnim demonima koji vide da će zbog same Kristove blizine uskoro pasti sa svojih vrhunaca moći. Književnik Elie Wiesel jednom je primijetio kako „suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. […] Suprotnost vjere nije krivovjerje, nego ravnodušnost.” Budite sigurni – gnjevni ateist nije ravnodušan. Dovoljno mu je stalo, i zato se on svađa, kritizira, omalovažava. Može bjesniti i raditi od muhe slona, može proklinjati i pljuvati, ali njemu je stalo. A činjenica da mu je stalo možda je vrata odškrinuta prema obraćenju.

U jednome pismu književniku Cecilu Dawkinsu Flannery O’Connor je napisala: „Otkrivanje Katoličke Crkve često zna biti veoma spora stvar, ali ono se može dogoditi samo ako imate slobodan um i ako nemate skrivenih interesa vezano za nevjerovanje.” Gnjevni ateist može imati skriveni – i oholi – interes u nevjerovanju, ali njegov gnjev kaže nam da je pitanje Boga važno. Možemo se ne slagati s našom braćom i sestrama koji su još u potrazi što se tiče mnogih pitanja vjere, ali slažemo se u tome da se tu radi o razgovoru koji vrijedi voditi.

A to je veoma dobar početak.

dr. Tod Worner | Word on Fire

Prijevod: Ana Naletilić