Zašto se Crkva upliće u privatni život?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Nije posve jasno što ona to hoće. Njezina je zadaća odgovarati i naučavati evanđelje, a ne ulaziti u našu intimnost te nadzirati naše ponašanje. Chateaubriand, iako je bio na čast Crkvi svojim ″geni­jem kršćanstva″, već je zabilježio tu težnju za tira­nijom koja brojne svećenike navodi da pri vođenju savjesti traže neku naknadu za obiteljske, po­litičke ili društvene odgovornosti koje im njihovo svećeništvo ne dopušta obavljati. U vremenima kad je utjecaj Crkve na moralni život još bio odlu­čujući, koliko je brakova psihološki uništilo njihovo uplitanje, uvodeći time među supružnike treću, neugodnu osobu, ovlaštenu u ime neba određivati pokoru i pohvalu.

S druge strane, ne naučava li sama Crkva da je slo­boda važna za dostojanstvo ljudskoga bića? Ne go­vori li nam ona, i to neumorno, da ga i sam Bog poštuje od prvog dana? Zašto ga ne slijedi, kad je njezino poslanje predstavljati ga?

MEĐUTIM…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krist je Petru i apostolima dao vlast ″svezivati i odrješivati″ (Mt 18,18).

Sloboda pojedinca nije u pitanju. Upravo je ona poticala zbunjene i uznemirene savjesti – to se vidjelo nekada – ili raskajane obratiti se svećeniku ovlaštenom odrješivati – što se danas ne vrši, jer sada si nitko nikad nema što predbacivati, osim  ako je ponekad bio previše povjerljiv ili  dobar.

Danas Crkva više pokazuje smjerove nego što da­je odredbe. Ona se ne ″upliće″ u privatan život, nego u prilike gdje njezina stara mudrost može priteći u pomoć neodlučnim savjestima ili onima koji nisu dovoljno upućeni. Ima vas više, čak vas ima dosta, koji se pitate zašto Crkva ne odobrava eutanaziju. Bojim se da ne razlikujete pravu eutanaziju od prekida bolničke terapije prema odluci liječnika ili rodbine bolesnika kad je već započeo fatalni proces. To je protivno od onoga upornog davanja terapije (terapijske upornosti); to nije eutanazija. Prava eutanazija ne prepušta prirodi da čini svo­je, nego ide za tim da skrati život bolesniku, kako bi ga navodno poštedjela beskorisnih boli, i to ne tako da mu daje sredstva za smirivanje i ublažavanje boli, što se preporučuje, nego tako da mu skraćuje život bilo kojim sredstvom.

Smatram da nije teško uvidjeti do kakvih bi zlo­poraba mogla dovesti takva praksa i koliko bi su­ćutnih srdaca, još više raznježenih posjetom odv­jetniku, otkrilo da je dobri stric s baštinom – već previše trpio.

Kako bi Crkva, Crkve i sinagoga mogle to prih­vatiti? Protiveći se tome, one se ne upliću u priva­tan život, one kazuju što je moralno, a njihova je dužnost to činiti.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. veljače 2013.

Možda vam se svidi