Kad je čovjek stvoren, stvoren je od praha zemaljskog, i zbog toga je zemljanin (Post 2,7). Veza između čovjeka i zemlje je bila takva da je čovjekovim padom i zemlja pala u „porođajne muke“ (Post 3,17-18; Rim 5,12). Nakon toga je počela povijest čovjekova spasenja koja je kulminirala s utjelovljenjem Sina Božjeg, tj. bilo je potrebno da Bog uzme ljudsku narav kako bi otkupio čovjeka. I to ne bilo kako, ne tako da se „materijalizira“ ili samo nastani u čovjeku, nego da doslovno postane čovjek… začet i rođen od žene, jer je to jedini način da se s čovjekom poveže tako da njegova žrtva bude svim ljudima na život.

Dakle, kao što je čovjek po naravi bio povezan sa zemljom od koje je načinjen, te je svojim padom i nju povukao za sobom, tako je i bilo potrebno da Bog uzme čovjekovu narav (po Blaženoj Djevici Mariji) da svojim uskrsnućem i čovjeka privuče Bogu. Zato se i kaže da je Krist novi Adam (1 Kor 15, 20-23).

I što se dogodilo? Krist je svojom smrću otkupio svijet i svojim posluhom pobijedio je čovjekov neposluh, te time i smrt. Rezultat je Kristovo uskrsnuće. No, to uskrsnuće nije došlo sa starim čovjekovim tijelom jer se kaže: neće meso i krv naše prve naravi baštiniti kraljevstvo nebesko (1 Kor 15,50). Stoga je Krist uskrsnuo, ne u starom, nego u proslavljenom tijelu. Tijelu koje je i opipljivo i stvarno, ali i takvo da prolazi kroz zatvorena vrata, naglo nestaje…  (Iv 20,19).

Što se dakle dogodilo? Krist je (s Duhom Svetim) staru čovjekovu narav preobrazio i dao joj je nešto što do tada nije imala.

I sad se postavlja pitanje: kako će čovjek dobiti tu novu kvalitetu tijela? Isto kako je Bogu bilo potrebno da uzme tijelo čovječje da otkupi čovjeka, tako je i čovjeku potrebno da uzme Tijelo Kristovo kako bi postao dionikom te nove i proslavljene stvarnosti koja je otpočela Kristovim uskrsnućem. I zato Krist jasno i glasno kaže:

“Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Iv 6,49-51)

“ “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.”(Iv 6,53-58)

Tko neće jesti Tijelo Kristovo i piti Krv Kristovu, neće imati udjela u njegovoj proslavljenoj naravi, jer neće imati po čemu dobiti proslavljeno tijelo na dan uskrsnuća.

Zašto se Crkva zove Tijelo Kristovo? Zato što i jeste satkana od Tijela Kristova.
Zašto se zovemo udovi jednog Tijela? Zato što nas jedno Tijelo skupa prožima i jer smo dionici naravi tog jednog Kristovog Tijela koje nam je On sam darovao nama na korist i spasenje.

Jer, kao što je Bogu bilo potrebno da doslovno uzme čovjekovo tijelo kako bi nas u njemu otkupio, tako je i nama potrebno da doslovno uzmemo Kristovo Tijelo kako bi baštinili plodove Kristova uskrsnuća. Kao što je Bog postao tijelo od tijela, i mi ćemo po Božjoj milosti postati Tijelo od Tijela.

Katolik.hr