Čovjek razmatranja ne veže se ni za što. On ne pridaje značenje ni talentima ni službama ni prijateljstvu mogućnika ni kakvim drugim vremenitim pogodnostima. On cijeni samo blago što ga nosi u svojoj duši i koje mu ne može oteti nijedna sila na svijetu. U usporedbi s ovim blagom on drži sve drugo ništavnim i ako mu samo ovo jedino dobro ostane, svejedno mu je da sve ostalo izgubi. Ponaša se kao dobar poznavatelj dragulja koji zna da postoje i lažni dragulji, koji nemaju nikakvu vrijednost, iako ih oni koji nisu takvi poznavatelji cijene i sude po sjajnoj vanjštini.

Ako se netko po životu razmatranja posve predao Bogu, ništa ga više ne može dotaknuti, ni klevete, ni sve druge moguće neugodnosti. Sličan je čovjeku koji nosi oklop. Može ga pogoditi gruda snijega, kamen, udarac, kugla, ali mu neće probiti oklop ni nanijeti štetu. Takav je čovjek razmatranja. Ako ga snađe kakva kleveta, on ispita svoju savjest i nađe li se krivim prizna svoju pogrešku, ispovijedi se i dade zadovoljštinu osobi kojoj je skrivio. Ako je nevin, slavi Boga jer ima prigodu trpjeti nešto za Isusa.

O duhovnoj molitvi uopće

Dokle no izbijemo iz glave misli na svoj život i nebrojene uspomene koje podržavaju naše samoljublje i taštinu, nećemo nikada postići duh pobožnosti i razmatranja.

U razmatranju ne treba samo težiti za novim spoznajama nego i za usavršavanjem volje.

Samo naši grijesi i naše zle sklonosti smetaju u razmatranju oduševljenju i težnji naše volje za dobrim. Ako se ova zapreka ukloni, naša će se volja oduševiti i bez puno umovanja.

Ono što nas se izvan razmatranja najviše dojmilo doći će nam u molitvi u pamet, dapače i više nego u drugim našim činima, jer nam je duh u molitvi miran i lakše se ovime uzrujava negoli u buci drugih poslova.

Prije razmatranja treba srediti svoje duševne moći: maštu predstavljanjem jednoga određenoga mjesta, pamćenje sjećanjem na pojedine točke, razum i volju uzimanjem nečega zasebnoga za cilj svojega razmatranja, primjerice: poniranje u jednu istinu, oduševljenje za jednu krepost ili odbacivanje s gnušanjem neke stalne pogreške.

Dobar je način razmatranja, kaže sv. ženevski biskup, na početku se mirno pred Boga postaviti sa željom da slušamo što će nam reći, iako smo nevrijedni i ne zaslužujemo da nam govori, i ne umovati u Njegovoj prisutnosti. Ako smo okajali tako čestu neposlušnost Božjim nadahnućima, On će nam dati tu milost i govoriti nam.

Ima duša koje se ne bave u razmatranju svetim čovještvom Isusa Krista, nego se odmah uzdigu do gledanja božanstva. To je obično zlo i preuzetnost. Te su duše pune nesavršenosti, privrženosti svojim osjetilima, oholosti i samoljublju jer se nisu dovoljno posvetile upoznavanju i čišćenju svojega srca. Najbolje im je vratiti se promatranju tajna Isusova života i Njegovih kreposti, a prije svega Njegova mrtvljenja i poniznosti.

Razmatranje zahtijeva mirnu, sabranu dušu, koju ne uzrujavaju žestoke strasti ni neuredne sklonosti i koja nije pretrpana poslovima i brigama. Tek kad se čovjek neko vrijeme vjerno vježbao u razmatranju kao početnik, Bog će mu dati svoje milosti.

Svatko se mora vjerno držati stupnja razmatranja koji odgovara stupnju njegova duhovnog života. Riječ je o tri stupnja: razmatranje ili razmišljajuća molitva odgovara početnicima, koji su na putu očišćenja; osjećajna molitva ili molitva volje odgovara onima koji napreduju te su na putu rasvjetljenja; gledanje i molitva sjedinjenja odgovara savršenim koji su na putu sjedinjenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Louisa Lallemanta “Nauk o duhovnom životu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.