Današnjim čitateljima evanđeoska se rodoslovlja čine napornima do točke apsurda. Naporno je kada dođe na njih red u misnim čitanjima, kada se svećenici moraju boriti s dugim popisima nepoznatih i teško izgovorljivih imena.

Čini se nedokučivom tajnom zašto bi Crkva svoju svetu knjigu započela nečim tako dosadnim. Radi li se tu jednostavno o inatu? Izaziva li nas Matej da prođemo kroz čistilišnu močvaru pradavnih trivijalnih podataka prije nego što mognemo uživati u čarima Božića?

Odgovor je apsolutno ne. Matej je započeo svoje Evanđelje najizazovnijim, najuzbudljivijim i najbitnijim materijalom koji mu je bio pri ruci.

Matej je strukturirao svoj izvještaj tako da se svidi Židovima. Židovi su narod koji ima zajedničko podrijetlo. To je naslijeđe počelo s Abrahamom, pa preko njegovoga sina Izaka i unuka Jakova (poznatoga i kao Izrael). Židovi su našli svoje mjesto u 12 plemena poteklih od Jakovljevih sinova. Većina se plemena raspršila ili izgubila, ali članovi Judina plemena uvijek su iznova pronalazili svoj put natrag do zemlje koju je Bog obećao Abrahamu. S osjećajem zajedničkoga podrijetla dolazio je osjećaj zajedničke baštine, domovine, prava po rođenju, osjećaj povijesti i sudbine.

A njihova povijest bila je ključ za razumijevanje njihove sudbine. Izrael je bio porobljen, pretrpio je osvajanje, izgnanstvo, raspršivanje i oskvrnuće, no Bog ih je uvijek oslobađao. Bili su odgajani da zapamte tu povijest, te čak i nakon mnogih stoljeća teških vremena izraelski narod znao je da je to njegova priča. Nije se radilo o nečemu na bilo koji način stranome ili čudnome. Oni sami bili su usred svega toga i tjeskobno su iščekivali presudno raz­rješenje­ svojih nevolja. (…)

Svako ime u Matejevu nabrajanju evocira jednu dramatičnu epizodu dobro poznatu narodu koji je svoje pod­rijetlo­ vukao još od Abrahama. Kako je Matej išao od jednoga­ do drugoga naraštaja, od oca do sina, možemo samo zamisliti sve veće iščekivanje njegovih prvih slušatelja. Kako će on postupiti s istrjebljenjem loze kralja Davida?

Ali snašao se! Nastavio je navoditi 14 naraštaja „poslije progonstva u Babilon“ (Mt 1,12) i zatim došao do Isusova naraštaja.

Njegovo je cijelo rodoslovlje usredotočeno na kralja Davida i strukturirano je u po tri niza od 14 naraštaja: „U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.“ (Mt 1,17) Čak je i broj 14 davidovska oznaka. U hebrejskome pismu brojke se pišu slovima abecede, a brojka za broj 14 jednaka je slovima imena „David“. Matej je cijeli uvodni dio oblikovao tako da naglasi Isusov kraljevski identitet.

Počinjući svoju pripovijest rodoslovljem, sv. Matej slao je jasnu poruku svojemu narodu, pogaženim ostatcima djece Abrahamove koji su trpjeli dok su njihovom Obećanom zemljom vladali poganski gospodari. Mesijino je vrijeme stiglo. Sada će početi vječna vladavina pravoga Sina Davidova.

Rodoslovlje je zapis o obitelji. Tradicionalno, u patrilinearnim društvima poput izraelskoga, veze se povlače između očeva i sinova. U takvim društvima, sva povijest­ – i samo društvo – bilo je utemeljeno na obitelji. Čak i veza između kraljeva i njihovih podanika gledala se kao obiteljska veza „kostiju i mesa“ (vidi 2 Sam 5,1). U Izraelu je ta veza bila više od metafore – bila je genetski istinita jer je čitav narod smatrao da potječe od Abrahama.

Preko proroka Bog je obećavao „sina Davidova […] sina Abrahamova“, a Matej na početku jasno izlaže da je to obećanje sada ispunjeno u Isusu.

No on je ipak svoje rodoslovlje protkao neobičnostima, neobičnim zapletima i zaokretima, koji su vjerojatno trebali biti provokativni. U rodoslovlje je uključio žene – primjerice Tamaru, Rahabu, Rutu i Bat-Šebu (ženu Urijinu). To je bilo rijetko, ali ne i neviđeno u izraelskim ljetopisima. Neka starozavjetna rodoslovlja uključuju matrijarhalne junakinje. Ono što je šokantno u Matejevu rodoslovlju upravo su te žene koje je uključio. Sve četiri bile su poganke – strankinje, nežidovke – a tri među njima bile su na neki način povezane sa seksualnom nemoralnošću. Tamara, Kanaanka, imala je spolne odnose sa svojim svekrom (Post 38,13–18). Rahaba, također Kanaanka, bila je po zanatu prostitutka (vidi Jš 2,1–24). Ruta je potjecala iz Moaba, naroda koji se odao idolopoklonstvu (Rut 1,4– 15). Najznačajnija žena na popisu je Bat-Šeba, Hetitkinja koja je počinila preljub s kraljem Davidom. Čini se da Matej nadolijeva ulje na već kontroverznu vatru čak ne navodeći njezino ime, nego je spominjući kao „ženu Urijinu“ (Mt 1,6), privlačeći tako pozornost na njezin grijeh preljuba!

Što Matej tu radi? Čini se da unaprijed upućuje apologetski udarac. Stavljajući poganke loše reputacije među Isusove pretke, Matej predviđa argumente onih koji će propitivati Isusovu mesijansku vjerodostojnost. On nastavlja kako bi pokazao da su Isusovi „šaroliki“ predci daleko od toga da potkapaju njegovo poslanje, već da ga zapravo potvrđuju.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Radost svijetu” Scotta Hahna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.