Mnogo smo puta prošli kroz njih u crkvu i uvijek su nam nešto kazala. Jesmo li to čuli?

Pa čemu su ta vrata? Možda ćeš se čuditi tomu pitanju. “Da se uđe i izađe”, misliš. Barem taj odgovor nije težak. Doista. Ali da se ulazi i izlazi ne trebaju nikakva vrata! Za to služi i bilo kakav otvor u zidu, a i jaka daščana pregrada dovoljna je da se otvori i zatvori. Bilo bi to jeftino, a i odgovaralo bi svrsi. Ali to nisu “vrata”. Ona žele više od služenja tako običnoj svrsi; ona govore.

Eto, ako stupaš preko njihova praga, tada osjećaš: “Nisam više vani, ulazim.” Vani je svijet, lijep i pun bujna života i obilja, a uz to i mnogo ružna i niska. Sliči sajmištu, svatko po njemu trči amo-tamo, svak se po njemu šepiri. Ne ćemo ga nazvati zlim, ali nešto zla ipak ima u sebi. Kroz vrata pak stupamo u tihu, od svijeta odijeljenu i posvećenu nutrinu: u svetište. Doista, sve je to Božje djelo i Božji dar. Svuda ga možemo sresti. Svaku stvar možemo primiti kao iz Božje ruke te je pobožnom namjenom posvetiti. A ipak su ljudi uvjereni da su neka mjesta posebno posvećena, za Boga određena.

Vrata stoje između vanjštine i nutrine; između trga i svetišta; između onoga što pripada svijetu i onoga što je Bogu posvećeno. I kada netko kroz njih prođe, tada mu govore: “Ostavi vani sve što ne spada unutra: misli, želje, brige, radoznalosti, ispraznosti. Sve što nije posvećeno ostavi vani. Očisti se, u svetinju ulaziš.”

A vrata govore još i više. Pazi jedanput kada prolaziš, nehotice podigneš glavu i oči. Pogled ti se diže uvis i raširi u prostor, prsa ti se nadmu, a duša ti se rastvori. Visoki je crkveni prostor slika beskonačne vječnosti neba gdje prebiva Bog. Planine su, istina, više; nepregledna je modrina vani. Ali sve je tamo otvoreno, nema nikakve granice, nijednoga tijela. Ovaj je pak prostor uređen za Boga. Za njega odmjeren, sveto priređen. Među stupovima što strše, uz široke bijele zidove, pod visokim svodom osjećamo: da, ovo je kuća Božja, prebivalište Božje na poseban, nutarnji način.

I u tu tajnu uvode ljude vrata. Ona govore: “Odbaci sve maleno, daleko sa svim što je uskogrudno i plašljivo. Odstrani sve što te tišti. Raširi prsa, gore oči, oslobodi dušu! Hram je ovo Božji kao što si i ti sam. Jer i ti si živi hram Božji, tvoje tijelo i tvoja duša. Raširi taj hram, oslobodi ga i podigni!”

“Podignite vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!” kliče Sveto pismo.

Ne ogluši se na taj poklik. Što ti koristi hram od drva i kamena ako ti sam nisi živi hram Božji? Što ti koristi da se vrata uzdižu u visoki svod i da se teške vratnice širom rastvaraju kada se u tebi ne otvaraju nijedna vrata te Kralj slave ne može ući?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Romana Guardinija “Sveti znakovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.