Konačna je zadaća osobnog i društvenoga morala u tome da bi Krist – u kojemu obitava sva punina božanstva – postao sve u svima. O svakome od nas ovisi koliko ćemo doprinijeti ostvarenju tog cilja odražavajući Krista u svojoj osobnoj i društvenoj stvarnosti.

Svi se slažu u tome da juridički, zakonski okviri nikako ne određuju djelovanje čovjeka koji teži savršenstvu. Moguće je nikad ne ubijati, ne krasti i ne narušavati nikakva kaznenog zakona, a ipak biti beznadno daleko od Kraljevstva Božjega. Juridički zakon i nema za svoj izravni cilj savršenstvo čovjeka i čovječanstva – njegova je zadaća samo u tome da snažnije osigurava njihovo izvanjsko zemaljsko postojanje, pa i u smislu koliko je ono nužno za ispunjenje viših ciljeva – da bi čvršće odvraćao tjelesnog čovjeka od zastranjenja, makar na nižim stupnjevima zajedničkog življenja s kojih viši smisao još nije toliko vidljiv, ali bez kojih se ne može ići prema gore i dosegnuti ga. Zakon na toj razini ima funkciju odgoja čovjeka. No također učinka nemaju i nisu dostatni za usavršavanje ni okviri samih evanđeoskih zapovijedi ako ih se uzme kao propise, samo kao slovo na papiru, ali ne i po duhu. Čak i najviša zapovijed ljubavi može biti shvaćena u lažnom smislu – i ne samo da može nego je tako i bila shvaćana, kao zatvorena sama u sebi, zaključana, bez istinske ljubavi. Jedni govore da je evanđeoska ljubav prije svega ljubav prema Bogu – i u ime te ljubavi smatraju sebe pravednima, pa čak i obveznima mučiti svoju braću koja ne ispovijedaju vjeru u Boga kao i oni. Drugi tvrde da evanđeoska ljubav zahtijeva ravnomjernu, jednaku bestrasnu dobrohotnost prema svima i svakomu i pritom ne bi pomogli ni dopustili ikakvu zaštitu mirnih i nedužnih ljudi od ubojica, nasilnika i pljačkaša. Jedni u ime ljubavi prema Bogu sramote ime Božje svojim fanatizmom, a drugi pak u ime ljubavi prema bližnjem žele bez ikakve zadrške predati mnoštvo svojih bližnjih pogibelji.

Da ti ljudi svjesno idu protiv svoje savjesti, ja ne bih rekao; no da nisu proveli ispit savjesti kako treba – to je posve jasno. A najbolji i jedinstveni ispit savjesti tako nam je blizu…

Sastoji se u tome da prije negoli odlučimo što učiniti u određenom trenutku, pri svakoj odluci koja je važna za naš osobni i društveni život prizovemo u svoju dušu stvarni lik Kristov, usredotočimo se u Njemu i zapitamo se: bi li On tako postupio ili drugim riječima – bi li On to odobrio ili ne bi, bi li blagoslovio ili ne ovu moju odluku?

Predlažem takav ispit svima – on vas nikada ne će prevariti. U svakom slučaju, kad sumnjate ili dvojite oko nečega, ako ikako postoji mogućnost da dobro promislite i osvijestite se, sjetite se Krista, predočite ga sebi živim kakav On i jest i izložite mu sve breme svojih dvojbi. On se već prije suglasio da će to breme primiti na sebe sa svim drugim, ne da bi vas oslobodio svake odgovornosti, nego da biste, nakon što ste se obratili Njemu i oslonili se na Njega, mogli suzdržati od zla i u tom trenutku vlastite nesigurnosti postati sredstvo Njegove sigurne istine.

Ako bi svi ljudi dobre volje, bilo kao privatne ili javne osobe i vođe kršćanskih naroda, upotrebljavali tu sigurnu metodu ispita savjesti u svim dvojbenim slučajevima, onda bi to već bio početak drugoga Kristova dolaska i priprava na posljednji sud Kristov – jer vrijeme je blizu! (Dj 1,3)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duhovne osnove života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.