Dogme su prinude koje razumu nameće autori­tet koji si je prisvojio upravljanje vjerskim istina­ma i na svoj ih način definira izrazima koji su sko­ro uvijek nerazumljivi ili jezikom kojim već vje­kovima nitko ne govori.

Kad nas na primjer Vjerovanje poziva da vjeru­jemo u Boga, Stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina Božjega Jedinorođenoga, koji je sišao s nebesa radi našega spasenja, rođena po Duhu Svetom od Djevice Marije itd., onda zaista zahti­jeva previše od razuma suvremnoga čovjeka: bilo bi barem prikladnije te stvari izreći drukčijim jezi­kom, na način koji bi se bolje uskladio s današnjim stanjem spoznanja i s ostalim u znanosti.

Načelo o Bogu Stvoritelju doista uključuje stvar­nu podložnost stvorenja, što se protivi nauku o slobodnoj volji. Osim toga, dogma isključuje ra­spravu, prema tome i pluralizam mišljenja, a to je neophodno kako bi se na što je moguće širi način raz­vile sve sposobnosti religiozne misli.

Konačno, očito je da dogme nisu povod samo vjerskim ratovima nego i svim drugima koji posta­ju neizbježni kad neka vlada ili neki narod od svog nacionalizma ili od svoje ideologije također stvore dogmu.

MEĐUTIM…

Teško je zamisliti Crkvu bez člana­ka vjere.

Dogme razumu ne nameću granice preko kojih se ne bi smio odvažiti, nego – protivno onome kako se misli – dogme ga vuku preko granice vidljivoga; nisu to zidovi, to su prozori našega zatvora. Ali ako je dogma istina, dogmatizam je zabluda, jer dok vjerske istine otvaraju neki red stvarnosti koji sa­mim svojim silama ne bismo mogli nikada spozna­ti, dogmatizam se trudi uspostaviti sustav o tim istinama, to jest pokušava ih svesti unutar granica našega slabog uma. Ništa se većom snagom ne opi­re životu duha: dogmatizam je jedini odgovoran za vjerske ratove, iako je često vjera za njih bila samo izlika, a politika povod, zajedno s paklenom voljom za moći, što je korijen gotovo svih zala od kojih trpe sva ljudska društva. Silno je nepraved­no okrivljivati dogme kad su krivci ljudi; istina je da ima fanatika spremnih pobiti i vlastite bližnje u ime prve zapovijedi, ali oni to čine samo zato što zaboravljaju drugu i ne znaju za njezin poziv da ljube bližnjega kao sebe samoga, bez ob­zira na njegovo podrijetlo i shvaćanje religije.

Članci vjere, na kojima se temelji kršćanska vjera, nisu filozofske intuicije i oni ne podnose preispitivanja niti izmjene ili dopune nekih dijelova; uostalom, nije očigledno na koji način i pomoću kojeg bi se novoga rječnika moglo drukčije reći ovo: ″Isus Krist je Sin Božji″. Ne je­zik, nego sadržaj Vjerovanja zahtijeva čin vjere, a poteškoća kad to izgovara ″čovjek današnjice″ ista je kao u čovjeka od prekjučer: od početka kršćanstva Bog u tri Osobe bila je uznemirujuća ideja za mnoge umove. Oni koji su prema imenu Arija, njihova učitelja, nazvani ″arijanci″, nijekali su Kristovo božanstvo i u IV. stoljeću malo je tre­balo da postanu apsolutni gospodari Crkve. Njima nasuprot, drugi su poricali Isusovo čovješt­vo jer je – po njihovu mišljenju – Isus imao sa­mo obličje smrtnika. Protiveći se svakom pokuša­ju pojednostavljenja, Crkva je uspjela – i to ne bez muke – utvrditi ideju o božanskom sinovstvu i o Kristovu čovještvu, unatoč poteškoći da zamisli nešto slično; tom upornošću, koja se mogla čini­ti besmislenom, Crkva je stvarno dala dokaz o svojem predodređenju i pokazala da istina nije potekla od nje.

Kršćanske dogme, koje se sve mogu svesti na jed­nu, to jest na dogmu o utjelovljenju Isusa Krista, ″Sina Boga živoga″, nisu doista nesuglasne sa slo­bodom. Istina je suprotno! Bog, samo On, može nas spasiti od determinizma, a čin vjere najslo­bodniji je mogući čin jednoga ljudskog bića jer ga na to ništa ne obvezuje.

Istine vjere nisu pravila koja je dao neki viši auto­ritet, one su poruke neizmjerne ljubavi koje sadr­žavaju svaku nadu.

Ljudi mogu dogme prihvaćati ili čitati na razne načine, a svakoga svjesnog primaoca čine osobom različitom, jedinstvenom i nezamjenjivom. Prvo što čovjek treba učiniti jest to da ih sve prihvati kao obećanja, a posljednje bi bilo da ih odbaci.

Konačno, svaka je dogma teološki prikaz jednoga otajstva, a otajstvo je naravna hrana razuma: i sa­ma znanost prelazi od jednog otajstva k drugome, k istraživanju o razlogu postojanja stvari, kojima se uvijek približava, a koje nikad ne dohvati. Po tom privlačenju otajstvo nije samo zagonetka koju treba riješiti nego izvor za život duha.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.