Tri vrijednosne kategorije

Pokušali smo, suprotno načelnom skepticizmu koji bolesnici tako izražavaju, razviti potrebne protuargumente i tako otupjeti oštricu nihilizma.

No često je još nužno otkriti bogatstvo svijeta vrednota, carstvo vrednota u svoj njegovoj punini. Katkad je naime potrebno da se čovjek tako reći ne zadržava na jednoj skupini vrednota, na njihovom ostvarivanju, nego da se dosta »okretno« može prebacivati na neku drugu skupinu vrednota ako se samo tamo pokazuje mogućnost njihova ostvarivanja. U tom pogledu život zahtijeva od čovjeka izrazitu elastičnost, elastično prilagođivanje šansama koje mu pruža.

Kako se često događa da nam neki od naših pacijenata tvrdi kako njegov život nema smisla jer njegova djelatnost nema neke veće vrijednosti. Moramo ga prije svega upozoriti da je na kraju posve svejedno što čovjek radi u poslovnom životu, koje mjesto zauzima. Mnogo je važnije kako radi, ispunjava li zaista mjesto na koje je jednom postavljen. Nije, dakle, važno kako je velik njegov radijus djelovanja, važno je samo ispunjava li svoj krug zadaća. Jednostavan čovjek, ako stvarno ispunjava konkretne zadaće koje mu postavljaju zvanje i obitelj, unatoč svom »malom« životu »veći« je i na višem položaju od nekog »velikog« državnika, koji može jednim potezom pera odlučivati o sudbini milijuna, ali koji svoje odluke donosi nesavjesno.

Ali ne postoje samo vrednote koje se mogu ostvariti djelovanjem. Osim tih – mogli bismo ih nazvati »stvaralačkih« vrednota — ima i takvih koje se ostvaruju doživljavanjem, »doživljajne vrednote«. One se realiziraju putem »primanja« svijeta, npr. u zanesenosti ljepotom prirode ili umjetnosti. Ne smije se podcijeniti punina smisla koju i one mogu dati ljudskom životu. Sumnja li netko da aktualni smisao određenog trenutka u ljudskom životu može biti ispunjen pukim doživljavanjem, dakle neovisno o djelovanju, o bilo kakvu ostvarivanju vrednota aktivnošću, treba ga uputiti na sljedeći misaoni eksperiment. Neka si zamisli nekog muzikalnog čovjeka kako sjedi u koncertnoj dvorani dok mu uši upravo ispunjaju najdojmljiviji taktovi njegove omiljene simfonije, tako da ga prolaze srsi kakve čovjek osjeća doživljavajući najveću ljepotu. Neka sad pretpostavi da se u takvom trenutku tom čovjeku postavi pitanje ima li njegov život smisla; upitani bi zacijelo morao odgovoriti da se već samo zato isplatilo živjeti da doživi taj uzvišeni trenutak. Jer iako je riječ samo o trenutku – već po veličini jednog trenutka može se izmjeriti veličina života. Visina nekog planinskog lanca ne navodi se dakako po visini neke doline, nego isključivo po visini najvišeg planinskog vrha. Tako i o smislu života odlučuju vrhunci i jedan jedini trenutak može povratno dati smisao cijelom životu. Upitajmo čovjeka koji je na planinarenju doživio pogled na Alpe u sunčevu sjaju i ushićen tom ljepotom osjetio kako mu leđima prolaze srsi – upitajmo ga može li nakon takvog doživljaja njegov život ikada postati posve besmislen.

Prema našem mišljenju, postoji još i treća kategorija mogućih vrednota.

Život se naime načelno pokazuje smislen i onda kad nije ni stvaralačni plodonosan, ni bogat doživljajima. Postoji naime još jedna skupina vrednota čije se ostvarivanje sastoji upravo u tomu na koji se način čovjek postavlja prema nekom ograničenju svog života. Upravo u načinu ponašanja prema tom sužavanju svojih mogućnosti otvara se novo, vlastito carstvo vrednota, sigurno i najviše. Tako naizgled vrlo osiromašen život – no u stvarnosti osiromašen samo za stvaralačke i doživljajne vrednote – još uvijek nudi posljednju, upravo najveću šansu za ostvarivanje vrednota. Te vrednote nazvat ćemo stajališne vrednote ili vrednote stava. Ovdje je, naime, važno kako se čovjek postavlja, kakvo stajalište, kakav stav zauzima prema nepromjenjivoj sudbini. Mogućnost ostvarivanja takvih vrednota pruža se, dakle, uvijek kad se čovjek nađe suočen sa sudbinom, prema kojoj se može postaviti samo tako da je prihvati, da je podnosi; ali važno je kako je čovjek podnosi, kako je prihvaća – tako reći kao svoj križ. Tu je riječ o hrabrosti u patnji, o dostojanstvu, čak i u neuspjehu i propasti. No čim smo u područje mogućih vrijednosnih kategorija uključili vrednote stava, pokazuje se da ljudska egzistencija zapravo nikada ne može postati zaista besmislena. Život čovjeka zadržava svoj smisao sve do »in ultimis« – prema tomu, dokle god on diše. Dokle god je pri svijesti, on snosi odgovornost prema vrednotama, pa bile to samo stajališne vrednote. I dokle god ima svijest, on ima i odgovornost. Obvezan je ostvarivati vrednote do posljednjeg trenutka života. Pa bile mogućnosti ostvarenja vrednota ne znam kako ograničene, još uvijek je moguće ostvarivati stajališne vrednote. Tako se dokazuje valjanost rečenice od koje smo pošli: Biti čovjek znači biti svjestan i biti odgovoran.

Iz sata u sat u životu se mijenja mogućnost priklanjanja čas jednoj čas drugoj skupini vrednota. Jednom život traži od nas da ostvarujemo stvaralačke vrednote, drugi put da se okrenemo kategoriji doživljajnih vrednota. Jednom trebamo tako reći obogatiti svijet našom djelatnošću, drugi put obogatiti sami sebe svojim doživljavanjem. Jednom se zahtjev trenutka može ispuniti našim činom, drugi put našom predanošću nekoj doživljajnoj mogućnosti. Čovjek može tako biti »obvezan« čak i na radost. U tom smislu ako se netko vozi tramvajem pokraj predivnog zalaska sunca ili opojnog mirisa upravo procvjetala bagrema, a ne predaje se tom mogućem doživljaju prirode, nego dalje čita novine – za njega bismo mogli reći da je u tom trenutku »zaboravio svoju dužnost«.

Mogućnost gotovo dramatičnog ostvarivanja svih triju navedenih vrijednosnih kategorija u jedinstvenom slijedu možemo prikazati u posljednjim poglavljima životne priče jednog bolesnika, skicirane u sljedećim redcima. Riječ je o mlađem čovjeku koji je ležao u bolnici zbog neoperabilnog, napredovalog tumora na leđnoj moždini. Odavno više nije mogao raditi posao jer je zbog uzetosti bio posve hendikepiran. Tako više nije moglo biti govora o postizanju stvaralačkih vrednota. Ali i u tom stanju preostalo je vrijeme čitajući dobre knjige, a osobito slušajući dobru glazbu s radija, sve dok jednog dana nije više mogao podnositi slušalice na glavi, a oduzete ruke nisu više mogle držati knjigu. Tada je svom životu dao drugi obrat. Nakon što se poslije gubitka stvaralačkih vrednota, morao zadovoljiti doživljajnima, sada je bio prisiljen obratiti se stajališnim vrednotama. Kako drugačije protumačiti njegov stav kada se odlučio da svojim bolničkim drugovima bude savjetnik i primjer? Hrabro je, naime, podnosio svoju patnju. Dan uoči smrti – koju je predviđao – znao je da je dežurnom liječniku naređeno da mu na vrijeme da injekciju morfija. A što je učinio naš bolesnik? Kad se taj liječnik pojavio u popodnevnoj viziti, bolesnik ga je zamolio da mu već navečer da injekciju – zato da toga liječnika ne bi morali buditi u noći samo zbog njega.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Liječnik i duša”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.